Jedan od vodećih pisaca sada već pomalo srednje generacije Igor Štiks napisao je novi roman efektnog naziva “W”, koji je bio tražen i na nedavno završenom Interliberu. U bilješci nakladnika (Fraktura) piše da je “W” pisan u maniri najboljih skandinavskih trilera i vrhunske književne kombinatorike, prepun intriga i obrata. Štiksa je proslavio roman “Elijahova stolica”, koji je dobio nagrade Ksaver Šandor Đalski i Kiklop, a veliki uspjeh imao je i na kazališnoj sceni, kao istoimena predstava Jugoslavenskog dramskog pozorišta koju je režirao Boris Liješević.
Nakladnik vaš roman “W” najavljuje kao politički triler. Koliko je to novina u vašem stvaralaštvu?
Na neki način jest. I u mojim prijašnjim romanima postojao je element akcije i otkrivanja, ali njih ne bismo nazvali trilerom ili ih uspoređivali s kriminalističkim romanima. Ono što je možda razlika jest to da na početku romana “W” imamo ubojstvo. Čim se pojavi ubojstvo, a netko ga pokuša riješiti, mi odmah pomislimo na žanrovske romane. Ovo nije klasični žanrovski roman, iako ga se i tako može čitati. Akcija u njemu nije samo akcija radi akcije. Mi ne čitamo ovaj roman zato da bismo doista saznali tko je ubojica. Mi ga čitamo upravo zato što su akcije protagonista potaknute političkim idejama. Samo one mogu objasniti leš koji pluta Jadranskim morem na prvim stranicama.
Koliko je rizično bilo u roman uvesti lik koji se zove Igor Štiks i koji ima poveznice s vašom biografijom?
Bilo je rizično, ali i uzbudljivo. Naravno, ja to nisam prvi izmislio. Možemo se samo sjetiti “Njujorške trilogije” Paula Austera u kojoj također nalazimo lik koji se zove Paul Auster. U mom slučaju igra s višestrukim životima dominira samim romanom. Igor Štiks kao lik u ovom romanu doista ima mnoge sličnosti sa mnom. Njegov život doista je mogao biti jedna od putanja mog života. Roman u pozadini postavlja i to pitanje, dakle što su stvari koje nas određuju, slučajnost, ljubav, drugi ljudi, nešto nad čime nemamo nikakvu kontrolu ili pak naše odluke čije posljedice ne možemo znati. Naravno, ta su se pitanja također postavljala i u “Elijahovoj stolici”.
U romanu pišete o lijevim teroristima koji su djelovali u Europi niz desetljeća s antikapitalističkih pozicija. No mi se danas više bavimo terorizmom koji ima vjerske konotacije. Kako to da su vjere zamijenile antikapitalističku, socijalnu dimenziju?
Zanimljivo je pogledati da se trenutak Islamske revolucije u Iranu 1979. godine poklopio s postupnim padom revolucionarnog terorizma ili direktne akcije u zapadnoj Europi. Islamska revolucija nesumnjivo je dala novi zamah terorizmu kao političkom oruđu inspiriranom vjerom, ali zapravo je, bez obzira na religiju, riječ o političkim akterima koji se odupiru dominantnom geopolitičkom sistemu, ali ne i samom kapitalizmu. Naravno da tu vidimo veliku razliku u odnosu na lijevi terorizam i u metodama i u krajnjem cilju. Kao što svi znamo, a o tome govori i ovaj roman, ljevica je posljednjih četrdeset godina u defenzivi na globalnom nivou. A mogli bismo reći, nikada nije bila potrebnija s obzirom na stanje u kojem se današnji svijet nalazi pod dominacijom jednog novog, agresivnog i prilično destruktivnog tipa kapitalizma, često nazivanog neoliberalnim, čiji uspon baš i počinje krajem sedamdesetih godina.
Ima li onda ovaj vaš roman i prosvjetiteljsku ulogu, je li mu namjera da probudi današnju ljevicu?
Roman nam donosi povijest ljevice od Španjolskog građanskog rata, preko Drugog svjetskog rata do danas. Povijest borbe za bolji svijet prelama se preko dva ključna lika koji također dijele ime, kao što će to čitatelji otkriti. Ona nas poziva da razmislimo o tome kakve su te borbe bile, zašto su se vodile, zašto nam danas nedostaju, kao i o idealima tih borbi koje su motivirale tolike ljude da za njih žrtvuju svoje živote. To uključuje i sve ono što je takva vrsta revolucionarnih borbi i preokreta donosila, uključujući i teror i gulag o kojima se govori u romanu. Tu su i razočaranja u režime koji su koristili neka od imena ljevice, kao što su socijalizam ili komunizam.
U romanu imate i neke stvarne povijesne likove, poput Karla Štajnera. Je li to ipak i roman s ključem?
Na neki način jest roman s ključem, ali ne i roman koji može otključati samo jedan ključ. Spomenuli ste Karla Štajnera i njegovu veliku knjigu “7000 dana u Sibiru” za koju ne znam čitaju li je ljudi danas, a nekada je bila bestseler u cijeloj Jugoslaviji.
Otkrit će čitatelji da jedan važan lik u romanu “W” gotovo potpuno reflektira sudbinu Karla Štajnera pa se s njim i susreće u Sibiru. Tu su i druge povijesne ličnosti poput Tita. No u romanu postoje fikcionalni likovi koji također sliče nekim stvarnim ličnostima ili su inspirirani njima. U tom smislu “W” jest, uz sve ostalo, i povijesni roman.
Vi ponovno pišete i o identitetima pa su neki vaši likovi djeca Drugog svjetskog rata koja su ostala bez roditelja. Ja li taj Drugi svjetski rat uopće završio?
Pitanje je kada počinje neki svjetski rat i kada doista završava. Neki smatraju da je Veliki svjetski rat počeo 1914. atentatom u Sarajevu i završio tek 1945. godine atomskom bombom. Njega je potom nastavio globalni hladni rat i da bismo, nakon njega, ušli u eru lokaliziranih svjetskih sukoba. Možemo li onda govoriti o nekoj vrsti stogodišnjeg rata, s više ili manje intenziteta? Odgovor na to pitanje ovisi i o našim pogledima na povijest i njezinu logiku – je li ona nezaustavljivi napredak ili cikličko kretanje? Povratak na staro? Koje “staro”? Sve su to pitanja oko kojih se itekako sukobljavamo.
Meni se sve više čini da rat na Bliskom istoku jest još jedan svjetski rat. I odvija se pred našim očima. Ostalo su interpretacije o tome kada je taj rat doista počeo i kada ćemo ga početi nazivati svjetskim. U dugoj perspektivi, Drugi svjetski rat nije završen suđenjima u Nürnbergu ni Hirošimom zato što su ideje zbog kojih se on vodio i dalje žive. Za ono što se mislilo da je poraženo, ispostavilo se da je vrlo žilavo i da ga se stalno vadi iz ropotarnice povijesti pa dobiva različite suvremene oblike što je, kao što se vidi u mom romanu, bio slučaj tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina kada su se poražene snage pojavile pod nekim drugim ruhom. A pobjedničke snage imale su svoje vrste transformacija i kriza međusobno se sukobljavajući.
Među onima koji se danas pozivaju na pobjedu nad nacifašizmom vidimo duboku podjelu na one koji smatraju da je kapitalizam jedini mogući sistem i one koji smatraju da je moguće napraviti pravedniji svijet za najveći broj ljudi na ovom planetu. Je li ovakvo stanje u kojem jedan posto ljudi posjeduje gotovo sve, deset posto se snalazi, sljedećih 15 posto preživljava više-manje neuspješno, a ostalih 74 posto crkava doista održivo? Ja mislim da nije. I kao što neki junaci u romanu tvrde, ako prosvjedi, peticije, izbori i zakonske mogućnosti ne donesu znatnu promjenu, neki će se ljudi u jednom trenutku odlučiti na puno direktniju akciju.
Vaša “Elijahova stolica” imala je uspješnu kazališnu inscenaciju, a vaš roman “W” ima filmski potencijal. Jeste li već razmišljali o nekim suradnjama?
Roman je objavljen prije mjesec dana pa je rano o tome govoriti, ali prve reakcije često upravo spominju filmičnost priče. Ja sam pisac i sve što mogu je baviti se svojim riječima. Za neki drugi medij potrebni su mi suradnici, tj. autori koji na drugi način mogu iščitati i prisvojiti moj tekst. Meni je kao piscu, o čemu sam se osvjedočio na primjeru “Elijahove stolice”, izuzetno zanimljivo vidjeti kako roman može zaživjeti na sceni kao dramsko djelo oslobođeno stega svog proznog predloška, tj. kako drugi umjetnik može od postojećeg materijala napraviti rad sa svojim potpisom.
Najavljena je promocija romana u Puli na tamošnjem festivalu. Hoće li biti još promocija u Hrvatskoj?
U Zagrebu imamo promociju 29. studenoga, a potom i na pulskom sajmu.
Taj 29. studenoga je slučajnost ili?
Tako se dogodilo, ali sada ne možemo pobjeći od tog datuma s obzirom na samu temu romana pa sam siguran da ćemo i o njegovu značenju u prošlosti i danas također razgovarati.
onanija,polucija,sterilna fantazija