Znaš li ti tko sam ja?! – Hrvoje je vikao iz auta, blokirajući prolaz sve većoj koloni koja se stvarala iza njega. Čovjek s vrećom punom boca samo je slegnuo ramenima i nastavio prelaziti cestu, na što je ovaj još više pobjesnio. Trubio je iz sve snage, ne mičući se i dalje, sve dok čovjek iz auta iza njega nije izašao i prišao njegovu prozoru. – Hoćete li se vi pomaknuti, čovječe, šta vam je?
Hrvoje se okrenuo prema njemu s izrazom gađenja na licu. – Šta ti hoćeš? – prosiktao je.
– Ljudi čekaju – čovjek je rukom pokazao na kolonu iza njegovog auta.
– Nek čekaju! Je l’ ti znaš tko sam ja?!
Čovjek mu je, umjesto odgovora, ponudio još jedan zbunjeni pogled, nakon čega se Hrvoje na tren izgubio. Zažmirio je i čvrsto pritisnuo gornji dio kapaka prstima, kao da se nečega pokušava sjetiti.
– Jeste li vi dobro? Trebate pomoć? – upitao ga je čovjek, malo mirnijim tonom.
– Znate li vi tko sam ja? – ponovio je Hrvoje pogledavši kroz njega. A zatim je, ne čekajući dugo na odgovor, zaplakao.
Tog je jutra sve bilo na svome mjestu kada se u zoru vratio doma. Kuća je bila potpuno tiha. Otišao je u kuhinju i natočio si viski iz boce koju je njegova žena nemarno ostavila otvorenu na šanku.
Cigareta više nije bilo, no primijetio je da iz prepune pepeljare viri jedna dopola popušena, najvjerojatnije zadnja koju je zapalila prije nego što je njezino tijelo otkazalo poslušnost. Mogao ju je zamisliti kako se gega do spavaće sobe, udarajući usput u svaki komad namještaja, pokušavajući se dokopati kreveta prije nego što probudi djecu. Uzeo je dopola popušenu cigaretu u ruku i zapalio je.
Smrdio je samom sebi po kafiću i to ga je počelo iritirati. Vani se danilo, a on se počinjao buditi. Nije još bio spreman za stvarnost. Izvadio je smotuljak iz džepa, otvorio ga, priredio si malo praha za konzumaciju i pošmrkao ga. Nitko ga nije uspijevao pobijediti. Nikakva stvarnost nije postojala, osim njegove. A on je imao sve.
Nekoliko sati kasnije bio je okupan, preodjeven i spreman za ostatak uspješnog poslovnog vikenda. Ipak, najprije je trebalo otići u crkvu. Marija je nesnosno udarala nogama trčeći po katu. Katarina, njegova supruga, brižno je popravljala frizuru pred zrcalom u hodniku, a Luku nije čuo.
– Di je mali? – pitao ju je, oklijevajući. Na tren je pomislio da bi bilo bolje šutjeti, ali nije uspio kontrolirati jezik. Bio je, još uvijek, izvan kontrole.
Katarina je zastala, izgledajući potpuno izbačeno iz konteksta u pristojnoj nedjeljnoj odjeći i zamislila se. – Kako gdje je? – pitala je.
– Pa gdje je? Ne čujem ga. – Hrvoje je čuo samoga sebe kako postavlja ta normalna, svakodnevna pitanja, no nije se osjećao sasvim prisutnim niti ga je stvarna znatiželja poticala na razgovor koji je započeo. Ipak, gledajući u prazno lice svoje supruge i osjećajući breme tišine koja ih je iznenada okružila, shvatio je da se realni svijet bliži, u više aspekata nego što je on u tom trenutku bio spreman prihvatiti.
Katarina se, nakon poduže pauze, trgnula i otrčala prema sobi njihova mlađeg sina. Nakon nekoliko nijemih trenutaka čuo ju je kako trči prema stražnjem dvorištu. Ostatak se događaja dogodio nekom drugom. Nekome koga su pratili na filmu. Neljudski vrisak, Marijin iznenadni, nervozni plač, njegova paraliziranost. Potpuna paraliziranost udova zbog koje se nikako nije mogao natjerati na korak kojim bi osvijestio svoju prisutnost. Katarinino izluđeno telefoniranje, Marijin neumoljivi plač, njegov strah, strah koji mu nije dopuštao da se pomakne s mjesta. Sve se bližilo konačnom kraju. Presudi koju je čekao, uvjeren da je to samo jedan od onih trenutaka kada budan sanja. Postojao je izlaz. Uvijek je postojao trenutak buđenja. No ovaj je put i dalje spavao.
– Dakle, došli ste doma, kada? – pored njega je stajao čovjek u uniformi i ispitivao ga. Unatoč vječnoj navici, prešutnom dogovoru koji je imao sam sa sobom, a koji je podrazumijevao buđenje u nelagodnom trenutku, bio je nemoćan pred čovjekom koji je postavljao pitanja.
– Moj sin spava. Kada se probudi, idemo na misu – govorio je, no nije bio siguran čuje li ga itko ili riječi izgovara u sebi. Mora da je sanjao. Probudit će se svaki tren i ta odurna buka Katarinina naricanja će prestati. Uvijek je postojao izlaz. Loša droga, umor, to je sve. Uvijek je prestalo. Svaki put. Do tada.
– Moje dijete, moje predivno dijete! Probudite ga! – Katarinini jecaji počinjali su ga živcirati.
– Daj začepi već jednom! – dreknuo je. – Zašto me sramotiš?! Sramotiš i malog! On spava! To je moj sin! Treba mu sna! Šta pizdiš?!
Vidio je Katarininu nemoć, pogled u očima policajaca. – Šta se tako pogledavate? Balavci jedni. Je l’ znate vi tko sam ja?
– Smrt utapanjem – odnekud je čuo te riječi, shvatio je i njihovo značenje, no sve se to i dalje događalo nekom drugom. – Niste vidjeli kada je otišao do bazena?
Ustao je i počeo vikati pokušavajući ih izbaciti iz kuće. – Kakve su to laži?! Tko ste vi uopće?! – zaustavio se tek u trenutku kada je, nijemo kao u snu, pored njih prošla crna vreća. Katarina je pala cvileći na pod i u tom su trenutku svi ušutjeli. Morao je postojati izlaz. Prilika za bijeg.
Sljedeće čega se sjećao bio je čovjek s vrećom, sličnom onoj kakvu je i maloprije vidio, kako prelazi cestu pred njim. Naglo je zakočio i zagledao se u njega. Čovjek je opsovao i zamahnuo rukom. Hrvoje je bio siguran da mu se taj odrpanac ruga. – Znaš li ti tko sam ja?! – viknuo je kroz prozor, na što je zauzvrat dobio samo zbunjeni pogled.
Iza sebe čuo je trube. Drečale su sve jače i jače, no on se nije mogao pomaknuti. Nije dobio odgovor ni obrazloženje. Čovjek je nastavio smireno skupljati boce u parku, trpajući ih u crnu vreću. Činio se opuštenim, bezbrižnim, gotovo sretnim.
Iznenada, Hrvoje je bio tu. Prisutan. Drugi ga je čovjek na prozoru pokušavao natjerati da se pomakne. Pitao ga je treba li pomoć. On da treba pomoć? Njegov sin, koji se bojao vode. Kojemu je rekao da će ga to ljeto samo baciti u bazen ako ne propliva. Njegov nadmoćni sin, nasljednik njegova imena. Njegov je sin morao znati plivati. I nikada, nikada nije smio plakati.
– Znate li vi tko sam ja? – ponovio je naglas, samo da bi shvatio da to pitanje nikome nije bilo upućeno. Nikoga za to nije bilo briga. Trube su i dalje drečale, čovjek s vrećom odlazio je svojim putem, a za njega nikoga nije bilo briga. I nije mu preostalo ništa drugo nego da zaplače.
Kroz suze, pogledao je u čovjeka koji je stajao uz auto. Pogledao je i okrutnu mašineriju iza njega, u retrovizoru. I odjednom je znao. Nitko se nije pitao tko je on. Bio je potpuno nebitan na tom mjestu, u tom trenutku, baš kao i čovjek s bocama.
Ugasio je auto, otvorio vrata i izašao. Ključ je bacio na tlo i krenuo, korak po korak, ostavljajući zbunjenog čovjeka iza sebe. Krenuo je u nepoznatom smjeru, bez ičega. Tamo kamo idu ljudi bez imena. Ljudi koje nitko ne pita što im je, niti tko su. Obični ljudi. Sami sa svojim demonima. Onakvi kakvi su se i rodili. Bez identiteta. Bez nagomilanih gluposti koje čine jedno veliko ništa. Krenuo je na klimavim nogama u svijet, jer jedino što mu je preostalo bilo je početi iznova.