Zoja Odak, nacionalna dramska prvakinja, ostvarila je velike uspjehe igrajući antičke heroine za koje je višestruko nagrađivana. Večeras će na Splitskom ljetu utjeloviti Euripidovu Hekubu, zarobljenu kraljicu.
Još ćemo vas jednom gledati u ulozi antičke junakinje. S obzirom na to da za vas kažu da ste rođeni za takve role, koliko vam je zahtjevna uloga Hekube majke-osvetnice, žrtve koja postaje krvnikom?
– Te vrste uloga koje sam igrala i igram u svojoj karijeri u svijetu se nazivaju tragetkinje, a Hekuba je kruna krune. Potrebna je zrelost, odgovornost, velike referencije da bi se moglo odigrati ovako istinski tešku, ljudsku dramu. Jako se veselim i počašćena sam što sam izabrana. To je sublimacija etike, boli, patnje svih majki, antičkih i naših i onih iz Srebrenice. Taj vapaj onih Hekuba koji je Euripid zabilježio prije nekoliko tisuća godina apsolutno se danas može gledati, čitati i doživljavati kao tragedija pojedinca i društva.
Ranijim ulogama antičkih junakinja postavili ste visoke glumačke standarde. Hoćete li sada ljestvicu podići na još višu razinu ?
– Ja ću, kao i svi moji kolege, dati maksimum, požrtvovnost i glumačku i ljudsku. Ide mi u prilog što je čovjek iz godine u godinu zreliji, propituje stvari, svoj poziv i pita se može li bolje. U tom kontekstu učinit ću sve, poginuti za neke ciljeve u smislu autentičnosti. Konačan je sud na gledateljima, stručnoj kritici i doživljaju ljudi.
Redatelj je Rumunj Felix Alex, a u predstavi igraju i dva srpska glumca: Sergej Trifunović i Dejan Bućin. Kako funkcionira ta međunarodna i međugeneracijska suradnja?
– Drago mi je što gostuju uistinu talentirani glumci mlađe generacije. Drago mi je što se uzajamno na jedan način razmjenjujemo jer i zreo glumac može naučiti od mladih. Redatelj je pristojan, dobar čovjek. Lijepo je što je došao iz druge kulture jer to obogaćuje predstavu i suradnju. Radi se u kreativnoj atmosferi.
Koliko je zahtjevna lokacija na Manastirinama antičke Salone?
– Lokacija daje osjećaj spiritualizma. S dubokim se poštovanjem odnosimo prema tome, to su naši preci i naša prošlost. Dokaz je da su materija i duh neuništivi.
Je li teže glumiti na terenu nego u kazalištu?
– Naravno. Tu su i manje lijepe strane. Susreti s insektima, neravnim terenom, stijenama, kamenjem, ugljenom koji simbolizira jedno ratno poprište i poharanost ratom. Simbolizira srušenu Troju, ali i Vukovar ili Sarajevo. Ima, na žalost, suvremenosti i nakon nekoliko tisuća godina.
Predstavlja li poteškoću umjetnicima i tzv. dvovlašće na ovogodišnjem Splitskom ljetu, jer intendant, tj. v.d. nije i ravnatelj?
– Točno, to je prvi put u povijesti Splitskog ljeta. No, što je – tu je. Držim da je dvoje ljudi, maestro Nikša Bareza i Senka Bulić, dobro rješenje jer su kompetentni ljudi u ovoj situaciji. Jasno da bi bilo puno operativnije u organizaciji da je to ista osoba. Ali, to moraju biti stručni ljudi koji imaju svoju punu biografiju i kreativnost, a ne prazan list.
Od početka niste pristalica imenovanja duška Mucala. Što mu zamjerate?
– Sva se pamet Hrvatske i Ministarstvo kulture očitovali poražavajuće u vezi s takvim kadroviranjem. I ja tako mislim, tako sam se izjasnila od početka. Od početka zauzimam stav da to nije ni kvalitetno ni dobro za kulturu Splita i Hrvatske.
Imate li zbog svog mišljenja problema s obzirom na to da vam je D. Mucalo šef?
– Ne, vrlo malo kontaktiram s njim.
Gledali smo vas u teatru, na filmu, televiziji, a biste li nastupili u sapunici?
– Sapunice nisu bauk, ali Hrvatskoj su potrebne ozbiljne dramske serije kao što ih je nekada imala. Radila sam s izvanrednim redateljima: s Krešom Golikom, Krstom Papićem, Maggelijem, Radojevićem, Violićem, Frljićem, čitavom plejadom ljudi koji su dali pečat hrvatskom glumištu. Mladim ljudima sapunice mogu trenutačno biti od koristi zbog nešto novca i malo popularnosti. Ali to su brzopotezni poslovi.
Kako to da niste otišli u Zagreb kao mnogi vaši kolege?
– Tada nije bilo potrebno jer sam radila u Splitu, Hrvatskoj i na bivšim prostorima. U međuvremenu sam realizirala svoje umjetničke dosege u raznim medijima – kazalištu, filmu i televiziji – i nisam imala potrebe preseliti se. Ali, već sam dugo godina vrlo često u Zagrebu, naročito posljednje godine otkako je u Splitu kultura pomalo u raljama pirana. Ha-ha-ha!