Od prošlog tjedna na tržištu je CD
“Majka Božja Bistrička” za koji je libreto napisao
Željko Pavičić, a glazbu Zrinko Tutić. Ugledni novinari tvrde kako su
svi naši estradni lisci “odrasli”,
zasitili se stvaranja hitova i zvijezda te se ne bi začudili da netko
od njih uskoro osvane i s operom. Tutić, pak, kaže da ga je mjuziklu
privuklo pitanje duhovne glazbe u Hrvata. Opera, rock-opera,
mjuzikl… Tanka je, smatra, linija koja će glazbu odvesti u
ovaj ili onaj naziv:
– Duhovna glazba u bivšem režimu nije bila među
popularnijima i zato danas imamo velik broj obrada. Pjeva se
“Milost”, koju je još 1779. napisao John
Newton, pa “Krist na žalu”, koji je napisao papa
Wojtyla. Duhovna je glazba vrelo, unutar nje stvorene su Aretha
Franklin, Whitney Houston, Mariah Carrey... To nije getoizirana glazba
koja se pušta za Božić, Uskrs, Bajram. Kod nas ona
funkcionira na prepjevima, ne crpi sve mogućnosti i upravo to bio mi je
izazov. Od kada znam za sebe volio sam različitost unutar glazbe. Volim
se javljati u više autorskih oblika, što sam,
uostalom, i dokazivao tijekom karijere; od kantautorstva,
šlagera, pop-glazbe, pet sezona glazbenog identiteta HTV-a,
do filmske glazbe, kazališta.
• “Bez
obzira na kravate i bogate toalete, klimatizirani boravak i masni stol,
čovjek 21. stoljeća također ima osjećaj izmorena težaka kojemu je život
u ovoj suznoj dolini sličniji paklu nego raju. Čovjek danas treba
duhovne vitamine i antibiotike, treba lepoglavsko nebo da preživi idući
tjedan” riječi su Mije Gabrića objavljene na CD-u mjuzikla.
– Teško je nositi se s ovim vremenom. Nasvirao sam
se po klubovima, no tada nije bilo gaže koja je trajala dulje od jedan
u noći. Oko ponoći bilo je gotovo. Danas djeca tek tada izlaze i idu po
klubovima koji sviraju nuklearni otpad. Kako da stvarnost onda izgleda
dobro?
• Osjećate li se vi sigurno? U vrijeme kad se djeca ubijaju
zbog tri kune i mobitela, dopuštate li kćeri da noći provodi
po diskotekama?
– Bio bih uistinu iznenađen da mi kći kaže kako izlazi po
nekim klubovima i u njima se zadržava do jutra. Koliko ja vidim, kreće
se po normalnim mjestima, izlazi u granicama dopuštenoga za
njezinu dob. Odgojem, stavom i trudom roditelja djeca dolaze do
vlastitih spoznaja i kriterija. Osjećam li se sigurno? Apsolutno
– ne. Uznemiren sam kao i svi drugi. Jedini način, osim
državne represije i edukacije, i dalje je kućni odgoj, upozoravanja da
se takva, problematična mjesta trebaju izbjegavati.
• Umjesto da
vrednuju velika imena, mlađim su generacijama uzori celebrityji bez
pokrića, ljudi koji nisu ni zaslužili ni opravdali zvjezdani status.
Sumnjivi poduzetnici, manekenke, razni niškoristi krema su
društva, a mlađe generacije kao da nisu ni čule za Terezu,
Gabi, Arsena. Nemaju pojma tko je Pero Kvrgić, Vanja Drach. Kako stvari
vratiti na svoje mjesto?
– Društvo ima kolektivnu amneziju, a posebno se to
odnosi na tiskane i elektroničke medije. Od Ive Robića, Arsena Dedića,
Gabi, Tereze pa do mojih dana kao da više nitko ne postoji.
Imamo senzacionalnu zabavnoglazbenu povijest koja je jednostavno
maknuta. Kultura, također. Na njihovo mjesto došle su
obrijane stražnjice i operirani organi. Umjesto da se ističe kvaliteta,
sve je veći sajam freakova, čudaka, ljudi koji su poznati, a nitko ne
zna reći po čemu. U takvu okruženju nema mjesta za Terezu, a neka nova
djeca nemaju pojma o bilo čemu normalnom u povijesti hrvatske zabavne
glazbe. Kako bi i znali kada se koncert u povodu
50-godišnjice Gabi Novak s Big bandom emitira u pola jedan u
noći na HRT+?
• Nije li HTV
promijenio odnos prema hrvatskoj glazbi? Donedavno naših
izvođača uopće nije bilo, a sada mi se čini da postoji pomak.
– Istina, taj se odnos mijenja, ali se još nije
promijenio. Čekamo Domagoja Burića s njegovim shemama, i sam od njega
očekujem promjene. HRT, koji je direktna nasljednica Televizije Zagreb,
trebao bi se okrenuti oko sebe, sjetiti se vremena Antuna Martija,
Angela Miladinova... i zadati si brzi povratak na svoju tradiciju. Ona,
naravno, treba biti moderna, u duhu 2008., 2009., ali i na tragu svoje
tradicije.
•
Desetak godina unazad dominirali su na estradi Đorđe Novković, Zdenko
Runjić, Rajko Dujmić, Tonči Huljić i vi, a pjevači i pjesme koje ste
stvorili su vječne. Što sada, kad su neki umrli, a drugi se
povukli? Naziru li se novi ljudi koji bi stvarali velike projekte?
– Padom kriterija došlo je do toga da danas svatko
može pjevati i stvarati glazbu. U takvim uvjetima događaju se neke
pjesme, mali, površni i jadni tragovi koji prođu ljudskim
dušama. Namjera glazbe i jest doprijeti do duše i
srca, ali tamo bi se trebala i zadržati. Po mogućnosti dulje od jednoga
ljeta. Generalni je pad kriterija u društvu; u glazbi, u
moralu..., a stanje u diskografiji, prisutnost jakih ili slabih autora,
samo je rezultat tih okolnosti.
•
Osjećate li nostalgiju za 70-im, 80-im godinama? Zlatnim godinama popa,
rocka, novog vala? Prije svega za pozitivnom konkurencijom,
afirmativnim nadmetanjem – tko će napraviti bolju pjesmu?
– Rado ih se sjetim. Kad se inficiraš glazbom, a
to se obično događa u ranom djetinjstvu, sto posto si neizlječiv. Prve
svirke, bendovi, prve ljubavi i patnje, nastajanje tužnih tekstova...,
predivno razdoblje koje me ispunjavalo tijekom srednje
škole. Preslušali smo sve ploče koje su tada
postojale jer smo htjeli svirati i svidjeti se curama. U sedamdesetima
sam izdao prvi singl i htio biti s velikim dečkima. Želio sam biti
kantautor, kompozitor s različitim interesima. Tada sam napravio svoj
prvi TV mjuzikl “Bajka o maslačku”, radio songove
za djecu, glazbu za TV seriju “Marko Marulić”,
pobjeđivao na festivalima. Riječju, nalazio sam sebe. Na početku
osamdesetih napisao sam pjesmu “Doris” i u to su
vrijeme nastala moja četiri kantautorska albuma. U drugoj polovici
osamdesetih radio sam prvi ozbiljni projekt – Doris Dragović.
Slijede Massimo, Bebek, Tajči i drugi izvođači.
• A onda
devedesete s naglaskom na filmskoj glazbi.
– Tada mi se više nije lako išlo na
put, nisam htio toliko pjevati, radije bih ostajao u studiju i pisao.
Od devedesetih kreće drugi, filmski opus. I dalje radim Severinu, Maju
i druge izvođače, ali okrećem se glazbi za “Zlatne
godine”, “Garciju”,
“Nausikaju”, “Putovanje tamnom
polutkom”, “Kad mrtvi zapjevaju” i
glazbenom identitetu HRT-a.
• Koliko je
vremena prošlo od vašeg zadnjeg autorskog albuma?
– Prije šest mjeseci izašao je moj
kompilacijski album. No, posljednjih godina više smo radili
na singlovima. Goranu Karanu napravio sam “Bijele
zastave” pa za splitski festival pjesmu “Ružo moja
bila”. Sada sam završio album Maje Blagdan, na
kojemu sam većim dijelom autor, ali i glazbeni producent.
• U Tuticu su
nekad bili Tereza, Mišo Kovač, Crvena jabuka, Severina, Maja
Blagdan, Davor Radolfi... Zašto je danas tu samo Maja?
– Tutico je osnovan i napravljen kao atelijer kompozitora i
glazbenog producenta Zrinka Tutića. Svojedobno se pojavila jaka potreba
za koncertnom agencijom koja vodi i drugi dio priče –
nastupe, bendove, razglas. No, u jednom sam trenutku bio prezasićen
razmišljanjima tko je kome poslao plakate, a tko nije. Moj
brat se i danas time bavi, Škorin je menadžer, ali ja
više nisam sudionik.
Umorio sam se i od ugovora, ne želim da me više obvezuju.
Pjevači su nekad sa mnom bili vezani uglavnom petogodišnjim
ugovorima, a sada to funkcionira od projekta do projekta. Drago mi je
što smo Maja i ja napravili novi album, ali nećemo se
više “ženiti” na pet godina. Imam ja i
drugih interesa. Ni danas nije upitno bi li pjevači htjeli biti u
Tuticu, nego bih li ja radio s njima. Ne potpisuju oni ugovore sa mnom.
Obrnuto je! Ja ih potpisujem s njima, a više mi se to ne da.
Ne mogu raditi novi album zato što sam se ugovorom obvezao,
nego zato što to želim.
Porin nije dotaknuo dno
Puno je komentara da je
zajednička manifestacija HRT-a i HGU-a – Porin –
dotaknuo dno. Obazirete li se na njih? Razmišljate li o
promjenama?
– Svi imaju pravo na komentar, no Porin je bio i ostao jedina
manifestacija u kojoj se ne biraju najljepše suknje. To je
nagrada profesionalaca profesionalcima. No, što reći
glasačima Porina kad ni u politici ne znaju kome će dati glas? Stalno
se nečemu protivimo. Netko pobijedi ne zato što je dobar,
nego stoga što se glasači protive onima drugima. Porin je
refleksija diskografske godine. Kakva je diskografija, takav je i
Porin. Završna je priredba nešto drugo. Treba se
dogoditi na pametniji način, atraktivniji, zabavniji, no time se treba
baviti HRT. Provođenje nagrade, kategorije, svraćanje pozornosti na
različite žanrove..., što, gdje i kako staviti u
završnu priredbu, a da ona ne traje dva i pol, nego sat i 45
minuta. Svi smo time razbijali glavu. Ne priznajem obrazloženje da
kategoriju klasične glazbe treba srezati jer smanjuje gledanost, a u
međuvremenu se puštaju sapunice ili reklame. Onaj tko govori
da je Porin dotaknuo dno očito još ne shvaća kako je
zamišljen. Porin nije palača pravde, nema veze s koncertima,
populizmom, dometom u javnosti. To je jedina nagrada koja se spominje u
životopisima. Od kada postoji Porin, izvođači se vole pohvaliti
riječima “a dobitnik sam i Porina u kategoriji...”
pa izgleda da ipak nije sve tako crno. Mislim da populističkih nagrada
ima dovoljno, no volio bih da ih postoji još stotinu. Ali
dopustite da i struka, po svom mišljenju, uruči nagradu
najboljima.