Kada je ovih dana u stanu u novozagrebačkom Zapruđu umrla hrvatska pjevačica zabavne glazbe Ana Štefok, komercijalne su se televizije našle u čudu. Nemaju arhivu, nemaju njene svježe snimke, jer se gospođa povukla iz javnosti još početkom devedesetih godina, pa nisu niti reagirale na vijest o smrti. A Hrvatska je televizija tu mogla pokazati nadmoć nad komercijalnima i emitirati čak i specijalnu emisiju s arhivskim snimkama pjesama koje su proslavile pjevačicu rodom iz međimurskog Donjeg Kraljevca (u kojem je, usput rečeno, rođen i otac antropozofije Rudolf Steiner), a koja je svoj vrhunac doživjela šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Već osamdesetih je bila u krizi, a početkom devedesetih, sa štektanjem strojnica i s pojavom ratnih uzbuna, tiho je nestala iz javnosti i glazbenog života. Tada je prestala pjevati (navodno je tu i tamo zapjevala samo na nekim priredbama Zavičajnog društva Međimuraca u Zagrebu) i polako pala u zaborav. Doduše, Croatia records, za koji je, dok se još zvao Jugoton, snimila dvadeset i pet singlica i albuma, objavio je 2009. godine najveće uspješnice Ante Štefok u popularnoj Zlatnoj kolekciji, rezerviranoj za najveća imena hrvatske glazbe. I to bi, što se hrvatske diskografije i glazbenih mogula tiče, uglavnom bilo to.
Devetnaest izlazaka na bis
Pjevačica njene karizme i popularnosti, pobjednica nekada znamenitih festivala kao što su onaj zabavne glazbe u Zagrebu (gdje je 1964. godine pobijedila s “Baladom” Pere Gotovca i Zvonimira Goloba te kada je pred publiku morala izaći čak devetnaest puta) očito je s pravom očekivala puno više pažnje i poštovanja i od struke i od medija i od publike. Ali, nije je dobila. Pjevačica koja se proslavila pjesmama kao što su “Naš dan je umro”, “Želim malo nježnosti i ljubavi” “Međimurje zeleno”, “Barjak na jarbolu”, “Hvala ti za ljubav”, “Daj mi malo nade”, “Nemoj nikad reći zbogom”, “Doviđenja, sretan put”... nije se izborila za svojih pet minuta umirovljeničke slave.
Zvijezda festivala kao što su Festival kajkavske popevke u Krapini, sarajevski Vaš šlager sezone ili Opatijski festival, morala se zadovoljiti povremenim kapaljkama medijske pažnje i nije dočekala publicista koji bi o njoj napisao biografiju. Biografiju koja bi, sasvim sigurno, bila i biografija zlatnog doba hrvatske zabavne glazbe. Jer Ana Štefok je doista surađivala s najvećim skladateljima i tekstopiscima hrvatske urbane europeizirane popijevke kao što su već spomenuti Gotovac i Golob, ali i Alfi Kabiljo, Drago Britvić, Mario Nardelli, Blanka Chudoba...
HGU pere savjest
No, brojni tekstovi, ali i očit interes javnosti za život Ane Štefok, ponukao je i Hrvatsku glazbenu uniju, tj. njeno Predsjedništvo na objavu priopćenja u kojem se prala savjest. Pa hageuovci tvrde da nije točno da je Ana Štefok umrla u teškoj neimaštini, osamljena i napuštena od društva i od svojih kolega i kolegica. Predsjedništvo HGU-a čak tvrdi da neimaština i nebriga okoline nisu ključni razlozi njezine prerane smrti jer je po njima gđa Štefok imala za hrvatske uvjete relativno pristojnu mirovinu, da je kao zaslužna umjetnica primala saborski dodatak na mirovinu te financijsku pomoć iz Fonda za pomoć glazbenicima HGU-a. Predsjedništvo navodi da je sama pjevačica odbijala bilo kakvo razumno rješenje za svoju situaciju, a kako je, po ocjeni svoje liječnice, bila poslovno sposobna, nije se moglo provesti bilo kakve radnje protiv njene volje. U HGU-u ističu da je posljednji pokušaj da joj se pomogne, mjesec dana prije smrti, neslavno propao jer je odbila preseliti se u Dom svete Ane u Zagrebu, u kojem joj je osigurana lijepa jednokrevetna soba s balkonom. Ana Štefok je inzistirala na povratku u svoj stan, u kojem je i umrla.
Ne sumnjajući u istinitost priopćenja Predsjedništva HGU-a i u dobre namjere prijatelja i kolega preminule pjevačice, koju brojne generacije hrvatskog puka ipak nisu zaboravile (o čemu je posvjedočio i masovni ispraćaj na zagrebačkom krematoriju), ipak treba reći da se Ani Štefok moglo pristupiti s više “nježnosti i ljubavi”, o kojima je tako zanosno i potresno pjevala u mladosti, kao da je vidovito vidjela svoju mučnu starost. Pa ako već nije dobila Porina za životno djelo za života, neka ga dobije posmrtno.
A što sirota žena ima sada od tog Porina? Pomažite ljudima i slavite ih dok su živi, a ne kad umru! Bez brige, ima još sjajnih hrvatskih umjetnika (ne samo u domeni glazbe) koji jedva krpaju kraj s krajem. Pišite o njima! Pišite o tome koliku mirovinu imaju hrvatski glazbenici (ne gledajte pritom mirovinu Ane Štefok jer je ona puno veća od prosječne glazbeničke)! Pišite o tome kako glazbenici ne mogu otvoriti bolovanje i nikoga nije briga što nemaju prihode kada su teško bolesni i ne mogu raditi! Pišite o tome kako nema više tekstopisaca, skladatelja koji poznaju i rabe note, niti aranžera koji su sposobni prilagoditi aranžman pjevaču! Pišite o tome kako svega šačica izvođača zrgće velike novce, dok se drugima nude jadni i bijedni honorari, a možda vrijede i više od onih prvih! Pišite kako se cijeni instant slava, a dugogodišnji rad i trud (uz talent) ne!