Zvoni alarm jer mi nedostaje deset ugovora za plesače

Ravnatealj Baleta HNK Zagreb ima najbolji mogući pogled na kazališnu kuću u kojoj radi. Njegov je ured na drugoj strani zelenog vala, kao i dvorana za baletne probe, podzemnim hodnikom spojen s kazalištem. Od kako je tamo uselio Leonard Jakovina, ravnatljstvo liči na baletnu garderobu, a prva stvar koja upada u oči je plakat za balet “Don Juan”, u kojem je Jakovina plesao naslovnu ulogu i za koji je pozirao nag.

Ovaj tridesettrogodišnji plesač (34. rođendan će proslaviti u studenome) na novoj je dužnosti od prosinca. Do tada je 14 sezona plesao u berlinskome Staatsballettu, prije toga u Bayerisches Staatsballettu u Münchenu, u gradu u kojem je nakon zagrebačke Škole za klasični balet zavšio školovanje na prestižnoj Visokoj školi za glazbu i kazalište. Zbog plesačkih godina koje su još pred njim mnoge je iznenadila njegova odluka da prihvati posao “za radnim stolom”, pa se pitanje zašto samo nameće.

- Sve se dogodilo spletom okolnosti. Plesačka karijera mi je bila u punom zamahu, ali uvijek sam imao ideju: vratiti se kući. Otišao sam vrlo mlad, sa 15 godina na studij, sa 18 sam počeo radit u Münchenu. Nakon porvih kontakata s gospođom Vrgoč, pokazalo se da su nam vizije i ideje iste. To me intrigiralo, a kako su nam se totalno poklopile ideje oko daljnjeg razvoja Baleta odluka o povratku je bila laka.

Koliko ste u tom trenutku znali o zagrebačkom Baletu?

- Puno! Sa četvrtinom ansambla sam studirao, a i često sam ovdje gostovao kao plesač. Poznavao sam barem 80 posto kadra. Znao sam što me čeka, da Balet ima zdravu i čvrstu bazu, koju želim nadograditi svojom fokusiranošću na red i rad te kvalitetu.

Je li taj povratak kući zaista samo preuzimanje posla ravnatelja?

- Nisam se još oprostio od plesa. Došao sam lani u prosincu i na svakoj baletnoj izvedbi, dok sjedim otraga nešto me “štrece”, zapravo ne mogu mirno sjediti i često me baletni majstor upozorava: “Daj se smiri!”. I potreba i želja za plesom još su u meni. No, sada je uz sav organizacijski posao, najvažnije da dubinski skeniran ansambl, jer to će mi otkriti tko je za što spreman. Ovdje sam tek dva mjeseca i za sad je moj ples na čekanju. Kad posložim situaciju u Baletu, najvjerojatnije ću im se i pridružiti na sceni.

Samo kao plesač ili i kao koreograf?

- Trenutno samo kao plesač, jer u ovom trenutku nemam afiniteta prema koreografiji.

Što vam je u prelasku iz pozicije plesača u onu ravnatelja bilo nastresnije?

- Razlika i dinamika. Međutim, olakšava mi to što sam do nedavno i sam bio aktivni plesač i savršeno sam upoznat sa svim stavovima i mislima plesača. Kao plesač, uvijek gledaš samo svoju stranu posla i misliš kako je onaj dio posla s druge strane - u upravi - puno lakši. Sada kada znam kako je na toj drugoj strani, shvatio sam koliko ima posla oko planiranja svakog dana. Baletni je ansambl u svakom teatru bilo gdje u svijetu živi organizam, i treba ga čvrsto držati, treba biti prisutan cijelo vrijeme i svojom pozitivnom energijom tjerati stvari naprijed, biti angažiran 24 sata na dan. Ansambl mora znati da sam ja tu uvijek za njih. Kada sam došao rekao sam im: ”Ljudi divni ste. Znam da radite puno, ali znam i da svatko od vas može još 30 posto više. Ajmo, povući svi zajedno!”

Što najviše nedostaje zagrebačkom Baletu?

- Moj je stav: što imaš s tim se moraš nositi, ali zakon će se morati hitno pozabavit baletnom problematikom. Situacija je alarmatna. Ansambl ima veliki broj “istrošenih” ljudi, što zbog godina, što zbog povreda. Zvoni alarm zbog broja aktivnih i neaktivnih plesača. Meni nedostaje deset ugovora: pet plesača i pet plesačica. Da to imam mogao bih reći: ovaj ansamb može sve. Tada bih, u samo nekoliko mjeseci, mogao sve podići na još veću razinu i isplanirati još nekoliko premijera. Na sreću, postoj suradnja s baletnom školom i njih ćemo još više uključiti u naš rad. Učenicima treba iskustvo sudjelovanja u ansamblu, iskustvo profesionalne scene, a nama treba plesača.

Planovi za sljedeću sezonu?

- To je još u dogovorima i ne želim govoriti o imenima. Ali za sljedeću i svaku drugu sezonu, važno je da imamo jedno veliko klasično djelo koje ćemo onda nadopuniti s koreodramskim izričajima, suvremenim baletnim djelima ili neoklasičnim baletom. Balet mora imati tri premijere po sezoni, a ako se može i četiri. Naravno, važno mi je privući velika koreografska imena. Kroz sljedeć tri goidne doći će i novo “Labuđe jezero”, nova “Trnoružica”, planiram i “Romeo i Juliju”. Staša Zurovac se mora vratiti na scenu HNK Zagreb, a volio bih i da Leo Mujić odradi još jednu veliku stvar. I tu moram stati s redanjem imena i ponuditi obećanje: izazovno, komplicirano i uzbudljivo.