Zvonko Maković: Tuđman zaslužuje mjesto u gradu, a i neki spomenik

Zvonko Maković, pjesnik i sveučilišni profesor, ujedno je i čelnik hrvatskog centra PEN-a te redoviti kritičar hrvatske zbilje.

VL: Jeste li kao čelnik hrvatskog PEN-a za ulazak Hrvatske u Europsku uniju?
– Apsolutno, ali kao građanin ove zemlje. Hrvatska nema alternative osim ulaska u EU, ali ne pod pritiskom i u onim rokovima koji se sasvim neobjektivno navode te frustriraju naciju. Nije važno hoće li naš ulazak u EU biti 2009. ili 2014., važnije je raditi na reorganizaciji zemlje.

VL: Zašto onda PEN jače ne podrži Sanaderovu proeuropsku politiku?
– Cijenim proeuropsku orijentaciju premijera Sanadera, no hrvatski PEN centar nema ingerencije podržavati ili osporavati neku vladu. Nismo vladina organizacija ni politička stranka.  

VL: Ali neke vaše izjave dočekane su kao 'demontaža’ ministra kulture Bože Biškupića, prvog Sanaderova suradnika.
– Reagirao sam tako zato što Biškupić ne radi svoj osnovni posao onom ozbiljnošću kojom to rade drugi ministri. Smatram svojim uspjehom to što sam na dvjema tribinama prozvao ministra te ga doveo u poziciju da reagira i nešto poduzme. Nažalost, on ne zna reagirati na pravi način već se služi čistom demagogijom. Ako neki drugi ministri dobro rade svoj posao, od gospođe Matulović-Dropulić, do Kalmete ili Čobankovića, ne vidim razloga zašto ministra kulture susrećemo više u pratnji premijera, a manje u njegovu vlastitom kabinetu. Stječe se dojam da zaista izigrava rezervnog ministra vanjskih poslova ponašajući se pritom i kao premijerov privatni fotograf. Izuzetno cijenim ministricu Grabar-Kitarović i vjerujem u njezine sposobnosti, ali je ona u trenutačnoj konstelaciji snaga potisnuta u sjenu.   

VL: U kontekstu toga da Graz ima više knjižara od Hrvatske, rekli ste da je Graz provincijski grad. Ako je drugi ili treći najbrojniji grad u Austriji provincija, što je Austrija?
– Graz se odavno mijenja nabolje, ali Beč je taj koji generira kulturu Austrije. Kada sam radio usporedbe s Grazom, spominjao sam da je ondje veći broj knjižara nego u cijeloj Hrvatskoj. Problem je trenutačne hrvatske vlasti u tome što ne želi shvatiti da su knjižare dio iste mreže koja proizvodi knjigu i stvara kulturu naše zemlje. Moja je najveća zamjerka Biškupiću to što se prema knjizi ponaša kao da je riječ o robi koju treba prepustiti tržištu. Istodobno se tržištu ne prepuštaju drugi segmenti kulture, recimo film, kazalište, muzeji, opere, baletni ansambli, filharmonija.

VL: U PEN-u ste ostali bez potpredsjednika Dražena Katunarića i Tee Benčić Rimay u upravi. Ima li u PEN-u raskola?
– Uopće ne. Imamo dvoje potpredsjednika i dosta članova uprave. Sibila Petlevski potpredsjednica je našega PEN-a, a svojom je iznimnom aktivnošću i meni i čitavom centru od velike pomoći. Žalimo što su ti članovi otišli, no  funkcioniramo odlično.

VL: Je li Vladimir Šeks još član PEN-a?
– Koliko sam mogao vidjeti u popisu članstva, on to nije. Ispisan je na skupštini koja je održana sredinom devedesetih godina kada je na čelu PEN-a bio dr. Slobodan Prosperov-Novak. Tada je došlo do tendencije da se razdvoji PEN, kao što je u isto to vrijeme postojala i ideja o razbijanju Matice hrvatske koju je vodio Vlado Gotovac, a iz takvog bezuvjetnog poticanja na netoleranciju kasnije su nastala i dva društva pisaca. Ne zaboravimo da su devedesete bile godine kada je samozvano ultraško državotvorstvo htjelo imali kontrolu nad svime, pa i nad PEN-om.

VL: Jeste li član Matice hrvatske?
– Jesam. U Maticu sam ušao kada joj je na čelu bio Gotovac. Zadnjih godina tamo ne odlazim, pa se može reći kako je moje članstvo pasivno.

VL: Ima li Hrvatska previše institucija u kulturi? Tu su DHK, HDP, PEN, Matica, a svi jadikuju da nam nedostaje Goethe institut koji bi djelovao izvan granica Hrvatske?
– Maticu i vidim kao neki oblik Goethe instituta. To bi i bila njezina prava zadaća. Danas, kada Matica djeluje u samostalnoj, višestranačkoj i demokratskoj Hrvatskoj, njezinu ulogu vidim u afirmaciji nacionalne kulture u zemlji i osobito u inozemstvu, a ne da djeluje u interesu nekog političkog programa.

VL: Na skupštini PEN-a raspravljalo se o nobelovcu Pinteru i njegovoj podršci Miloševiću.
– To smatram svojim propustom. Ono što je u čitavoj priči čudno, to je da je pitanje Pintera postavila kolegica koja nije točno znala pravilno napisati ni njegovo prezime. Nije umjesno da neki nacionalni PEN šalje prosvjede Nobelovom komitetu u kojima izražava neslaganje s dodjelom nagrade. Ako to nekomu smeta, neka protestira u svoje ime.

VL: Čime objašnjavate opsesije Pintera i Handkea Miloševićem?
– Pinter nije opsjednut Miloševićem. On polazi od toga da je riječ o zločincu, ali da i zločinac zavrjeđuje pravedno suđenje. Slučaj Pinter počeo je onoga trena kada je The Guardian naslovio jedno Pinterovo pismo “Milošević je nevin, tvrdi Pinter”. Pisac je tada počeo reagirati na manipulacije koje se događaju u medijima i govorio o diktaturi medija, koji prije svega žele postići skandal. Kod Handkea je slučaj drugačiji. On kontinuirano, od početka devedesetih do nedavnog dolaska na sprovod Miloševiću, govori jedno te isto, o nevinosti i Miloševića i srpske radikalne nacionalističke politike koja je prouzročila ratove.
Nedavno sam bio u Berlinu i pratio reakcije na pokušaj da se Handkeu dodijeli Heineova nagrada. Bilo je i onih koji su smatrali kako je riječ o istom slučaju u kojem su ranije bili Pound, Brecht, Celine, Hamsun; pisci koji su bezrezervno podržavali neke ideologije. Kod Handkea je prije svega riječ o ekshibicionizmu, da upotrijebim taj eufemizam. Meni su važne reakcije uglednih srpskih pisaca Bore Ćosića i Biljane Srbljenović.
Oni su rekli da nije Handke taj koji, braneći Miloševića, brani i Srbiju i Srbe. Dapače, on se zalaže za opasnu ideologiju koja je i Srbima nanijela veliko zlo.

VL: Uskoro će biti postavljen Meštrovićev Tesla u središtu Zagreba. Ima li smisla stare spomenike postavljati na nove lokacije?
– Taj je spomenik imao dobru dosadašnju lokaciju. U njegovu premještaju ne vidim puno svrhe, ali razumijem razloge. Spomenik nekomu, pa bio on bilo kakva povijesna ličnost, prije svega je spomenik onoga koji ga podiže. Ako se danas odlučimo nekomu podići spomenik, mislim kako je izazov da to učini netko tko pripada ovome vremenu.  

VL: Novi natječaj raspisan je za spomenik u Smiljanu.
– Mislim da to nije bilo baš uspješno. Nisam zadovoljan mnogim natječajima. Bio sam i u žiriju za spomenik Anti Starčeviću u Osijeku. Mnogi od prispjelih radova nisu udovoljili elementarnim kriterijima. Na žalost, nisam bio u zemlji, pa nisam mogao dići ruku protiv pobjednika. Na natječaje često ne dospiju najkvalitetnija rješenja jer se radi brzopleto. Ako sudjeluješ na natječaju, odšteta je tako malena da se ne isplati riskirati. Naša je sredina stoga puna nesretnih spomeničkih rješenja. Sjetimo se samo zagrebačkog Marulića.

VL: Jeste li za spomenik Tuđmanu u Zagrebu?
– O pokojnom predsjedniku nemam što novo reći od onoga što sam govorio kada je bio živ. Nisam se gotovo ni u čemu slagao s njim i o tome sam kontinuirano pisao. Činjenica je, međutim, da je on bio prvi hrvatski predsjednik i da je u njegovu mandatu Hrvatska postala samostalnom državom. Ali način kako je to sve postignuto i posljedice toga koje i danas osjećamo druga su stvar. Po povijesnim zaslugama, Tuđman zaslužuje neko mjesto u gradu, u krajnjem slučaju jednog dana i neki spomenik.

VL: Da vas pozovu, biste li bili član povjerenstva za Tuđmanov spomenik?
– Kada sam pozvan da budem u povjerenstvu za spomenik Starčeviću, zašto ne bih i Tuđmanu. U Tuđmanovu sam vremenu bio član povjerenstva za izradu spomenika Josipu Joviću, prvoj žrtvi iz redova policije. Pozvali su me iz Ministarstva unutrašnjih poslova i pomislio sam da je riječ o zabuni. Sjećam se da sam u žiriranju dobro surađivao i dijelio ista stajališta s profesionalnim policajcem, danas političarom Joškom Morićem. Izabrali smo primjeren rad arhitekta Branka Silađina.

DATUM i MJESTO ROĐENJA
6. veljače 1947. u Budrovcima
OBITELJ
Supruga i kći
OBRAZOVANJE
Diplomirao povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je magistrirao i doktorirao s područja povijesti umjetnosti
PROFESIONALNA KARIJERA
Prvu zbirku poezije “U žilama će ljepota teći” objavio 1968. godine.
Uređivao Studentski list, Tlo, Telegram, Most, Oko, Život umjetnosti.
Dobio nagradu Vladimir Nazor za zbirku “Činjenice” 1984., te najprestižniju hrvatsku pjesničku nagradu Goranov vijenac, i to 2001. godine.
Profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem radi od 1975. godine na Odsjeku za povijest umjetnosti.
Bio je nacionalni izbornik na 49. venecijanskom bijenalu.
Dvije je godine predsjednik hrvatskog centra PEN-a.

Beogradu će se održati i regionalna konferencija PEN-a na temu Mediterana?
– Ne vjerujem da će do toga doći. Kolege iz srpskog PEN-a to predlažu tri godine. Kolegici Vidi Ognjenović, predsjednici srpskoga PEN-a, rekao sam da ne samo što se neću tome odazvati, već ću se zalagati protiv toga. Sudjelovao bih na nekom regionalnom skupu koji bi oni organizirali, a koji bi bio posvećen balkanskim, istočnoeuropskim ili srednjoeuropskim kulturama, ali kada je riječ o Mediteranu, ni u čemu ne vidim razloga da se baš oni laćaju te teme. Tim više što se i dan danas ondje poseže za dijelom hrvatske kulturne baštine nastale na Mediteranu. Prije očekujem da se baš srpski PEN distancira od tih, ondje još živih pretenzija, koje postoje u njihovoj Akademiji, u povijesnim pregledima srpske književnosti.