Kupnja i prodaja države

SUBOTA 21.3.
Tko vjeruje u karizmatike...
Sinoć sam dao dugačak intervju Radio Međugorju, kako mi rekoše, najslušanijoj postaji u BiH. Bilo je i pitanja slušatelja, a nekoliko ih se razočaralo mojim prilično negativnim stajalištima o obraćenju Zdravka Tomca te o stigmama i čudotvorstvu Zlatka Sudca. Jedna mi je slušateljica rekla: “Ako ne vjerujete u Sudčevo čudotvorstvo, ne vjerujete ni u Isusovo!” Doživio sam to kao bogohuljenje, nesvjesno i nehotično.

Upravo bi zbog takvih vjernika katolički karizmatici trebali razmisliti o tome kako svojom navodnom nadnaravnom moći sebe stavljaju ispred Boga, kako u Njegovo ime sebe obogotvoruju i niječući Ga – zamjenjuju. To ograničavanje Svevišnjega na ljudske taštine, slavljenje čovjeka umjesto svetinje, ti masovni spektakli koji se ne razlikuju od lakoglazbenih koncerata, od vjere prave estradu i medijsku senzaciju.

To jest, spušta se zastor između Boga i vjernika kako bi karizmaticima ostao slobodan prostor za samoveličanje, divljenje i opčinjenost publike. Bog nije show, predstava, nego moralna zadaća svakoga čovjeka, a svećenik – bilo koji, od pape naniže – samo je Božji službenik pred Bogom jednak sa svim vjernicima. Stoga, tko vjeruje u karizmatike, riskira vjeru u Boga!

NEDJELJA 22.3.
Trijumfi Modrića i – Rohatinskog!
Lijepo je bilo na RTL-u gledati utakmicu Tottenham – Chelsea. U sudaru dvaju moćnih klubova, talentirani i radišni Hrvat, Modrić, bio je glavni igrač – njegov je gol donio pobjedu Tottenhamu nad velikim protivnikom. Radoznalost za nastupe naših najboljih igrača za europske klubove odavno nam je navika.

Kao što nam je navika nakon nekoliko dobrih utakmica nekog mladog igrača u hrvatskoj ligi čitati kamo bi i za koji novac mogao otići. Zapravo je stanje u našem nogometu preslikano iz gospodarstva. Ako se upravo u Engleskoj Modrić pretvara u svjetsku zvijezdu, upravo je u Londonu nedavno guverner Hrvatske narodne banke Rohatinski dobio nagradu kao najbolji guverner na svijetu u 2008. godini.

To da je najbolji bankarski guverner iz zemlje u kojoj je u stranom vlasništvu više od 95 posto banaka savršeno se podudara sa činjenicom da je u stranom vlasništvu 95 posto hrvatskih nogometnih reprezentativaca te da su u posljednja dva desetljeća hrvatski klubovi u više od 95 posto slučajevi bili neuspješni u pokušaju da se kvalificiraju za europska klupska natjecanja. Ipak, tradicija nije iznevjerena: kao europski plaćenici stoljećima smo znali biti uspješni.

PONEDJELJAK 23.3.
Zlatne devedesete!
Prvi je put Sanader bio kritičan prema Europskoj uniji. I to načelno, zbog slovenskih ucjena koje imaju potporu i u EU, ali ga je podosta lijevo-liberalnih medija optužilo za euroskepticizam i dodvoravanje biračima. I za povratak retorici i praksi iz devedesetih godina, pri čemu se po običaju podsjeća na Tuđmanov autokratizam, nedemokratičnost, nadzor nad medijima i izolaciju Hrvatske.

Služeći se tim stereotipima, Butković i ostali redovito “zaboravljaju” da u Tuđmanovo vrijeme policija nije privodila direktore novina kao što je u Račanovo vrijeme pred milijunskim gledateljstvom u lisičinama privela Butkovićeva šefa Pavića poput gangstera. Da je mnogo više novinara i novina osuđeno poslije nego prije početka 2000. godine. Da je Hrvatska s Tuđmanom primljena u mnogo značajnije i brojnije međunarodne organizacije nego s Račanom i Sanaderom (UN, Vijeće Europe...).

Da je bila višestruko manje zadužena u inozemstvu i da je strancima prodano višestruko manje nacionalnih bogatstava. No ljudima koji dominiraju u vremenu krčmenja Hrvatske od istine je mnogo važnije obnavljanje negativna mita o prethodnicima i zalijevanje lijepe slike o sebi kako bi se to krčmenje što manje zapažalo.

UTORAK 24.3.
Kupnja i prodaja države
Napisi o tome kako je nizozemska tvrtka CEILF na Pelješcu, blizu budućeg mosta, za 40 milijuna eura kupila pet milijuna četvornih metara kamenjara za koji nema urbanističkog plana, zatim Mesićeve dosjetke o toj investiciji i sumnje medija u njezinu isplativost – sve me to podsjetilo na neke pojedinosti iz literature o stvaranju suvremenog Izraela. Kad su prije sto i nešto godina Židovi u Palestini počeli kupovati pustinju od turskih begova, bilo je i sprdnje na njihov račun, to jest na ulaganje u – ništa.

Ali se to “ništa” s vremenom pretvorilo u plodno tlo i na kraju u državu! Za razliku od Židova koji su zapravo kupovali svoju zemlju, u Hrvatskoj je kupuje tuđin, i opet za razliku od Židova koji su tako obnovili svoju povijesnu domovinu – Hrvati se, milijun po milijun četvornih metara, četvorni kilometar po kilometar – svoje odriču.

Pošto smo se odrekli 25 000 četvornih kilometara mora što ih obuhvaća ZERP, pošto je sve masovnija prodaja nekretnina na otocima i obali, nije nemoguće da stranci prijeđu na šume, vode, poljoprivredno zemljište... I malo-pomalo, tako možemo postati dio Europske unije i bez članstva u njoj!

SRIJEDA 25.3.
Kako odoljeti Darwinu
Često se ljudi ne usuđuju osporavati teoriju evolucije zato što je njezina nedodirljivost nametana kao i nedodirljivost totalitarnih vođa – Staljina, Hitlera, Ceausescua, Tita i drugih. I kao što za bespogovorno prihvaćanje odluka tih vođa nije bio potreban nikakav dokaz – i darvinizam vlada (znanstvenim) svijetom bez jednog jedinog dokaza o prelasku vrste u vrstu, pa prema tome i o postanku ljudske vrste od majmuna.

Postoji samo Chesterstonov, to jest Božji “vječni čovjek”, isti danas i na svome početku u svojoj umnosti i umjetničkim nagnućima. Ovih je dana otkriveno kako je Darwin bio rasipan, pa je kao student teologije uz uobičajen studentski obrok tražio i plaćao dodatna jela, više je volio jahanje i streljaštvo nego predavanja, plaćao je i poslugu da mu naloži vatru u kaminu ili ulašti cipele te je plaćao i mnoge druge račune za svoj raskoš i komoditet.

Autor teorije o preživljavanju viših, jačih vrsta (a takvim su se teorijama služili i politički zločinci za opravdanje masovnih klanja) sam je nastojao biti primjer i dokaz za svoju “znanost”. Ali valja priznati da je kadšto – recimo, kad gledate sjednice Hrvatskog sabora – teško odoljeti njegovim majmunskim tezama.

ČETVRTAK 26.3.
Drugi su – i pakao i raj!
Kundera u jednom romanu opisuje češku emigranticu u Francuskoj koja se zaposlila u kafiću, gdje je ubrzo primijećeno da je dobrodušna osoba spremna saslušati svačije jadanje. Na kraju toga opisa pisac zaključuje: život je borba za tuđe uho. Pročitavši naslov u jednim novinama “U Hrvatskoj luksuzni auti prkose krizi”, preinačio sam te Kunderine riječi i pomislio – život je borba za tuđi pogled.

Jer, možda baš u vremenu krize jedan soj Hrvata uživa u luksuzu kojem će drugi koji ga gledaju zavidjeti. Pakao – to su drugi, rekao je Sartre, ali i te bi se riječi mogle preinačiti u suprotnu istinu: raj – to su drugi! Drugi su raj za naše oholosti, taštine, samoljublje. Za vrijednosti našeg bogatstva koje je besmisleno ako u njegovu okružju nema onih koji će mu se diviti ili mu zavidjeti.

Grabežljivce težnja za takvim bogatstvom ne napušta ni kad je zajednica najviše ugrožena. Većina današnjih hrvatskih imućnika je u ratu – a neki i zahvaljujući ratu! – gradila temelje svoga današnjega bogatstva. Na nesreću ove države, njezini su bogatuni izrasli na moralnoj bijedi mnogo više nego na svojoj sposobnosti. Na bijedi koja to jače sja što je oko nje gušći socijalni mrak!

PETAK 27.3.
Jame Mesićevih izlika
Kad bi se tko potrudio, mogao bi sastaviti zbirku Mesićevih očitih proturječja. I neuvjerljivih izlika, a najnovija je za žrtve u Hudoj jami u Sloveniji – riječ je možda o ljudima, kaže Mesić, stradalim u bitkama vođenim poslije završetka rata! Kakve su to bitke bile kad na tijelima nema tragova metaka a kosturi su nađeni i u položajima po kojima se vidi da su u jami zatrpani živi ljudi!?

Kakve su to bitke ako se poslije njih žrtve strovaljuju u masovne grobnice koje se kriju i maskiraju!? Takvo opravdavanje partizanskih zločina samo se slaže sa stalnim Mesićevim maskiranjem komunizma antifašizmom. S pokušajem da se slučajem Dokmanović maskira njegovo svjedočenje protiv Hrvatske u Haagu. S promjenom mišljenja o Budimiru Lončaru kojeg je u knjizi prokazao kao neprijatelja Hrvatske a zatim uzeo za savjetnika i ustašoidima proglašavao one koji su o tom obratu pisali.

S tvrdnjom da je u društvu s kojim je pjevao ustaške pjesme samo otvarao usta. S optužbom da su mu protivnici kćer pokušali uvaliti u kupnju našičke cementare kako bi ga kompromitirali, i tako dalje. Poslije “objašnjenja” strave u Sloveniji, predsjednika svih građana pamtit ćemo i kao predsjednika svih jama!