Kužiš, stari moj

Kužiš li ti, stari moj, zakaj tog našeg Zvonka Majdaka nigdje nema, premda ima punih sedamdeset, a piše i objavljuje otprilike pedeset godina? U doba plavih radničkih kombinezona, gumenih čizama iz Borova, kožnih kaputa, Varteksovih odijela sive boje i kolica Jugovinil, on je hrvatskoj književnosti navukao traperice i osvojio golemu, uglavnom mladu publiku.

Bio je omiljen i čitan desetljećima, čitatelji ga ni danas nisu zaboravili (dapače, knjige mu nisu među onima koje po bibliotečnim policama skupljaju prašinu, a, eto, jučer su ga se sjetili i prijatelji iz DHK i javno mu čestitali rođendan), nije prestao pisati, ali ga svejedno ni za videti.

Ne nagrađuju ga, ne predlažu za člana HAZU, čak mu se ime ne spominje ni u najširem izboru naših pisaca koji će na sajam knjiga u Leipzig. Kaj misliš, zakaj je to tak da taj gospon Majdak nikome ne paše, okrenuo ovak ili onak?

Pitao sam to prijatelja koji je, kao i ja, oduvijek volio čitati Majdaka, ali koji ga bolje poznaje i koji je u hrvatsko književno zakulisje upućeniji od mene.
Majdak ti je, stari moj, Hrvat. Ni veliki, ni mali, ni desni, ni lijevi, nego obični. Nije Hrvat iz Bosne, Srbin iz Hrvatske, Jugoslaven na vječnoj stipendiji u Europi, a ni vještac iz Rija.

Ne ogovara Hrvatsku po Rimu, Beču i Berlinu, ne druži se s Dževadom Karahasanom, Borom Ćosićem i Nenadom Popovićem, ne sudjeluje na tribinama o boljem razumijevanju balkanskih naroda, nije član Viskovićeva HDP-a i ne poznaje gospođu Bremer i gospodina Dalosa. Čak ga nikad nije napao Miljenko Jergović, ni odlikovao predsjednik Mesić. A koga, molim te, takvi mogu zanimati!?

Čitatelje!, pobunio sam se.
Baš ti je to, stari moj, neki argument! Pa to i jest jedan od razloga što Majdaku nikam ne daju. Ovdje je najveći grijeh biti čitan, a ne biti ono što medijska i ina moć želi da budeš. Majdak je literat kojega zanima pisanje i publika, a ne književnički kuloari, politikantske intrige i ministarska predsoblja.

Za razliku od većine onih koje je napuhala vladajuća klanovska mašinerija, on ne samo da ima čitatelje, nego i mjesto u hrvatskoj urbanoj mitologiji. Kad se dijele priznanja i mjesta u unosnim ložama, njega se može zaobići, ali njegove je stare dečke nemoguće iščupati iz duše Zagreba! I to mu se ne oprašta.

A tu je, naravno, i erotika. Majdakovi se junaci ševe i u tome uživaju, a pisac ih zbog toga ne osuđuje. U Hrvatskoj je normalno da su literarni junaci aseksualni ili pak bolesno perverzni. Samo je obični, zdravi seks subverzivan! Kuka se nad slabašnim natalitetom i proždrljivim mortalitetom, a Majdaku se predbacuje da je razvratan. Pa, čekaj, začeća po Duhu Svetom ipak su prilično rijetka! Kap erotske radosti nikome ne može biti suvišna.

Kužim, stari moj, i veselit ću se ako sam ovim malim tekstom barem nagrizao našu tezu da Majdaka nigdje nema.