Labudovi i gnjurci

Na površini su kao labudovi, a ispod vode veslaju žestoko – moglo bi se reći za hrvatske poslodavce koji su krenuli u obilazak stranačkih središnjica istražujući s kim je najbolje šurovati prije izbora da bi znali što poslije izbora. Istina, glavni je gazda u tom jatu vjerojatno tog dana brao grožđe u svojim vinogradima u Jaski popijevajući s predsjednikom Josipovićem kojeg je ugostio, ali on očito za svaku vlast ima dovoljno jake argumente pa ne mora grupno hodočastiti po strankama.

Po nekima je naime upravo ta labuđa metafora zapravo prava formula uspjeha: prema vani treba izgledati elegantno i mirno i nije da novac odmaže u postizanju tog efekta, a ispod vode učiniti sve što se može da se učvrsti slika iznad površine. Istina, među njima radnici njihovih poduzeća prepoznaju jednog koji je toliko škrt da preostalo mlijeko iz hladnjaka u poduzeću nosi doma, jednog koji već pregovara za ministarsko mjesto u budućoj vladi, jednog koji navodno izbiva s teniskih igrališta samo kad mora skoknuti po neku skupocjenu umjetninu, jednog koji je navodno kupio pola otoka i čeka da se sve pretvori u građevinsko zemljište, jednog koji rado popije na službenim putovanjima pa ga to drži i sutradan kada se svađa sa stjuardesom odbijajući isključiti mobitel u avionu koji već leti...

Normalno, sve su to tračevi, ali zna se da su u Hrvatskoj radnici zapravo neradnici, da po “defaultu” mrze svoje poslodavce i uvijek su spremni izmisliti nešto protiv njih. Kao što je normalno da prema njima siroti sindikalci, koji su se odlučili na sličnu turneju nudeći i tražeći podršku, izgledaju kao izgladnjeli gnjurci, malo vire pod vodu, malo krivudaju po njoj i da nema tih 700.000 potpisa, ne bi imali čime mahati. Istina, i njih tuku tračevima – ne vole (ne)radnici ni sindikate – pa tako jedan sve to radi kako bi za Ivu Sanadera srušio Jadranku Kosor, drugi je maštao da postane predsjednik države, ali bit će dobro i ako bude, primjerice, ministar rada, treći otpušta zaposlene u sindikatu po istom obrascu po kojem to rade nemilosrdni kapitalisti...

Ali i jedni i drugi svjesni su sve bližih izbora i očito im je jako važno vidjeti bi li se moglo s najjačom oporbenom strankom stupiti u pakt, a na Milanoviću je da odluči hoće li plivati s labudovima ili s gnjurcima ili možda njegova stranka može doista ponuditi rješenja koja će zadovoljiti i jedne i druge, stvarajući s jedne strane jaku i prema nejakima zaštitnički raspoloženu socijalnu državu, koja će omogućiti dostojanstven radni vijek i starost u mirovini nakon toga, a s druge raj za krupni kapital, koji je sam po sebi valjda beskrajno inovativan i sposoban i samo ga loša vlast i jaka kuna priječe da podigne Hrvatsku na ljestvici konkurentnosti?

Za sada su i sindikati i poslodavci navodno zadovoljni odgovorima koje dobivaju od SDP-a, SDP zadovoljan njihovim pohvalama, jer bod njima bod je manje za HDZ, ali javnost još nema priliku prosuditi po čemu su ta rješenja bolja i po čemu bi SDP bio bolja vlast od postojeće.

Je li ta stranka sa svojim partnerima doista kadrovski dovoljno ekipirana da ulijeva povjerenje, jesu li njihova još mrtva slova na programskim papirima doista spremna podnijeti test u praksi, je li voljna doista osnovati radne i financijske sudove, kako bi ubrzala provođenje prava i pravde, je li voljna ući u okršaj s najbogatijima, sprema li se postupno devalvirati kunu, što misli prodavati da namiri rupu u proračunu, za što će se zaduživati i zna li osigurati novac za najsiromašnije?

SDP se premalo obraća javnosti, previše se uživio u ulogu tajnog partnera svima kojima je dojadila postojeća vlast. Istina, jedni imaju novac, od kojeg bi mogli pomoći u kampanji, drugi imaju potpise nezadovoljnih građana, ali sve je to slaba matematika kad je o izborima riječ. Obećavati se može svakome, ali obvezati se treba jedino građanima jer se njima na kraju podnosi račun. A tu zakletvu SDP još nije izrekao.