Lagana lustracija

Sve države koje su u posljednjih sto godina postojale na našim prostorima imaju najmanje tri zajedničke točke: provele su lustraciju, mijenjale hrvatski pravopis i naziv trga na kojem stoji HNK u Zagrebu. Sve, osim današnje, Republike Hrvatske, koja nije provela ni lustraciju, ni smislila novo ime Trga, a ni promijenila pravopis tako da svatko u Hrvatskoj bude siguran kako se što piše.

Današnja je Hrvatska u tome smislu iznimka, što joj na neki način ide u prilog, ali i upućuje na slabosti. Države koje su se slijepo držale svih triju točaka - i Kraljevstvo SHS, i Kraljevina Jugoslavija, i NDH, i SFR Jugoslavija - živjele su vrlo kratko, ukupno 70 godina. Nema li Republika Hrvatska, baš zbog toga što od spomenutog nije napravila gotovo ništa, šansu na dugovječnost? Dok su druge države čistile, mijenjale pravopise, nazive trgova i propadale, RH je prekrižila ruke i traje.

Prednost, ali i mogući znak nezrelosti?

Postoje, naime, poslovi koje nove države, hoćeš-nećeš, moraju posvršavati, ako, naravno, ne žele da se tim poslovima, danas-sutra, bavi netko drugi, primjerice neka nova (nad)država. U taj krug neizostavnih poslova spadaju i spomenute točke, posebice ako ih ne shvatimo baš doslovno.

Lustracija (čišćenje, čišćenje od grijeha) u današnjem značenju nije ništa drugo nego oblik sređivanja računa sa strukturama na kojima je počivala prethodna država, osobito ako je ta država bila nedemokratska, kao što je bila naša soc. Jugoslavija. Nova država ne bi bila nova kad ne bi uspostavila i nove institucije i nove oblike djelovanja.

Izmjene pravopisanja i njegova stabilizacija isto su tako samo znak jezičnog, ali i, uopće, kulturnog, građanskog, pa i državnog suvereniteta: vrhovništvo (hr. riječ za suverenitet) jednostavno više nije u Beogradu nego u Zagrebu. A ako je vrhovništvo u Zagrebu, onda ništa u Hrvatskoj ne može funkcionirati kao da je ono negdje drugdje.

Isto je i s promjenama u nazivlju trgova i ulica, jer i tu je riječ samo o suverenom pravu nove države na vlastitu sliku u javnome prostoru, odnosno na vlastitu interpretaciju i tog prostora i svega drugoga. Mijenjati se ne mora ništa, mijenjati se može nešto, mijenjati se može sve, ali ni u jednome slučaju u pitanje ne smije doći samo pravo na promjenu (dakako, ako ono nije u sukobu s općecivilizacijskim i demokratskim normama koje nova država prihvaća). Godine 1918. s lica hrvatskih gradova iščezli su Habsburgovci, 1941. nisu mogli ostati Karađorđevići, a 1945. netragom nestade Ante Pavelić. Iz kojih bismo onda razloga danas na uličnim pločama držali diktatora krvavih ruku Broznoga?

Lustracija u Hrvatskoj nije napravljena kad je za nju bilo vrijeme, početkom devedestih. Sad je za nju kasno, ali za neke lustracijske promjene još je vrijeme. Još nije kasno da se s natpisnih ploča otpiše Broznoga, a da se na druge - koje stoje kao spomen na žrtve fašizma - dopišu i žrtve komunizma.

Bez trgova i ulica maršala Tita, a s ulicama i trgovima na kojima bi sve žrtve, i fašističke i komunističke, bile lišene ideoloških predznaka i izjednačene, naši bi javni prostori podsjećali na europske, a i postigao bi se učinak sličan lustracijskom. Dakle, Trg maršala Tita dolje, Trg žrtava fašizma i komunizma gore, i eto nam najprihvatljivijeg oblika lustracije. Nitko ne bi morao u zatvor, ali bi mnogi morali začepiti gubec!