Lagano ovisan o društvenim mrežama

Status koji sam objavio na Facebooku ni pola sata nakon što sam svojedobno izrekao svoje sudbonosno “da” glasio je: “Uf, ala sam se oženio”. Mnogi su očekivali da ću se na mreži svih mreža oglasiti još iz crkve, ali to se ipak nije dogodilo, bilo mi je malo neugodno. Kako ću prijatelje i rodbinu zaustaviti s: “Čekajte s čestitkama, samo da stavim novi status na fejs”?

No, čim sam ih se “riješio”, jednostavno sam to morao učiniti.

E sad, jesam li ja normalan zato što sam često aktivan na Facebooku, Twitteru ili Foursquareu, zato što s poznatima i manje poznatima dijelim svoju svakodnevicu, pa čak i neke intimne detalje?

Od jutra, čim se probudim, dohvatim svoj blackberry (uređaj kojim se koriste radnici, dok je iPhone više za šminkere) pa nakon što pogledam mailove, “svratim” malo na fejs i Twitter, ostavim neki status, pogledam što kažu prijatelji, lajkam nešto od toga i tako cijeli dan. Dolaskom u redakciju obavezno se “forskveram”, kao i kad sjednem u kafić ili restoran, na pregled kod doktorice ili kad obavljam redovitu tjednu ili mjesečnu kupnju u omiljenom šoping-centru, a ima i jedno raskrižje gdje često čekam zeleno na semaforu pa se i tamo prijavim. Predvečer, kad legnem ispred televizora i s najboljom ženom na svijetu svađam se hoćemo li gledati Larin izbor ili nešto što ja želim gledati (naravno da u pravilu gledamo sapunicu) opet se forskveram “pod dekicom” da svi znaju kako uživam u idili doma svog.

Otkrivam li takvim ponašanjem osobne stvari ljudima koji nisu dio mog najužeg kruga prijatelja? Da. Otkrivam li previše? Pa, vjerojatno ponekad i otkrivam. Pogotovo kad uzmem u obzir da mi neki frendovi, kad se čujemo telefonski ili sretnemo uživo, kažu: “Neću te ni pitati kako si ni što radiš, vidio sam sve na fejsu”. Ima li nešto loše u tome? Mislim da nema. Zapravo, ne bih o tome previše ni razmišljao da nisam dogovorio pisanje ove kolumne. Ja nisam nikakav community manager niti teoretičar društvenih mreža pa na njima i ne nastupam s neke istraživačke ili analitičke pozicije. Jednostavno, kad mi dođe, a dođe mi često, objavim neki status, povučem neki link ili komentiram nečiju objavu i ne razmišljam o rezultatima koje to može polučiti ili posljedicama koje može imati na moje prijatelje ili mene osobno te moje duševno stanje ili stabilnost svemira. Naravno, ne objavljujem svoje najcrnje ili najintimnije tajne, ali...

Ja mislim da sam sasvim normalan što se tiče aktivnosti na društvenim mrežama, a ono što me zapravo najviše muči jest što se sve teže sjećam kako sam živio kad ih nije bilo. Čini mi se da mi je život tada bio na neki način siromašniji. Oduvijek sam se kretao u širokom društvu i bio u redovitom kontaktu s mnogo prijatelja i poznanika, ali to se ne može usporediti s održavanjem kontakata preko društvenih mreža. Danas, recimo, jednim statusom obavijestim desetke svojih prijatelja o nečemu što se događa u mojem životu ili o tome kako se osjećam, a prije bi mi za to trebalo nekoliko dana dok bih sve dobio na telefon ili sreo uživo. Trebam li pomoć oko nečega, primjerice, gdje jeftino nabaviti poluosovinu za auto, objavim to i u kratko vrijeme javljaju mi se ljudi sa svojim iskustvima ili savjetima. Često s njima prodiskutiram dnevnopolitičke ili društvene događaje... Tako sam i svojom objavom, spomenutom na početku teksta, u jednom trenutku o važnom događaju u svom životu obavijestio fejsbuk-prijatelje, njih nekoliko stotina. Pa, iako među tim frendovima imam zapravo i dosta onih koji su mi samo poznanici, ipak sam uštedio puno vremena time što sam o promjeni bračnog statusa izvijestio na takav umjesto na neki konvencionalniji način. Istovremeno sam dobio i hrpu komentara i čestitki, sve na jednom mjestu i u kratko vrijeme.

Jednostavno, smatram takav vid komunikacije više nego zadovoljavajućim u datom trenutku. Čak mi je i bolje da mi pedeset ljudi čestita vjenčanje ili rođendan na fejsu nego da mi se vješa oko vrata, grli me i ljubi. Jednostavno sam takav. Lagano ovisan o društvenim mrežama i svakodnevno uživam u prednostima koje mi pružaju.