Lakše se iseliti 
u tuđinu nego promijeniti sebe

Ja domovinu imam;

tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;

Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,

I... gutam svoju bol!

Napisao je to veliki Silvije Strahimir Kranjčević, vjerojatno najpoznatiji hrvatski gastarbajter, čeznući za životom u rodnoj zemlji, samostalnoj i neovisnoj. Kojih stotinjak godina kasnije, Hrvatska je uistinu samostalna i neovisna, ali njegovi sunarodnjaci u njoj ne žele živjeti – barem ako je vjerovati nedavno objavljenom istraživanju agencije GfK. Prema tim podacima, samo sedam posto hrvatskih građana ne bi htjelo živjeti nigdje drugdje osim u Hrvatskoj. Možda je istraživanje loše, možda je uzorak nereprezentativan, no rezultat je svejedno zapanjujući. Državu za koju se još prije dvadesetak godina ginulo, danas bi devedeset posto njezinih stanovnika, kad bi im se pružila prava prilika, zamijenilo Njemačkom, Austrijom, Kanadom, SAD-om, Australijom....

Okrenite se oko sebe. Devet od deset onih koje vidite, tu se nalaze samo zato što moraju, a ne zato što žele – proklinjući vjerojatno u sebi strašni usud zbog kojeg svoj život provode baš tu, na sjecištu 16. meridijana i 45. paralele. Svojedobno je Igor Mandić izazvao javnu sablazan ustvrdivši kako je Hrvatska “propali projekt”. Ipak, može li se uspješnim projektom nazvati država čijih 90 posto stanovnika mašta o tome da je napusti? No, ne radi se tu o zemlji trećeg svijeta, posrnuloj afričkoj državi zahvaćenoj građanskim ratom ili nekoj srednjoazijskoj satrapiji. Riječ je o naciji koja će za nekoliko mjeseci postati dio Europske unije – ekonomski i društveno najrazvijenije zajednice zemalja na svijetu.

Njezini građani u prosjeku dožive dob od 73,5 godina, a građanke i do 80. Po prihodima su još u gornjoj trećini svjetskog poretka, a prema istraživanju američkog časopisa Newsweek iz 2010. i po ukupnoj kvaliteti života – od 100 svjetskih država, Hrvatska je na 28. mjestu. S obzirom na te brojke, Hrvati, u globalnim okvirima, zapravo ne žive loše, no očito smatraju da ne žive dovoljno dobro, pa sad gledaju preko granice. Utoliko, ta masovna emigracijska fantazija nije posljedica općedruštvenog kolapsa koji Hrvatska danas doživljava, već zapravo njezin uzrok. Hrvati su navodno svoju državu sanjali 900 godina. Jednom kad su se za nju izborili, organizirali su je u skladu sa svojom obrnutom egzistencijalnom logikom, po kojoj je životni standard suvereno pravo građana, a ne tek suma njihova truda i rada da što efikasnije iskoriste resurse koje imaju.

Nerazmjer između tih dviju definicija standarda u Hrvatskoj je velik, a pokrivali smo ga trošeći ono što su nam preci ostavili i ono što bi naši potomci tek trebali stvoriti. Danas je ta kolektivna hipnoza gotova, pa ćemo “ono što nam pripada” potražiti u inozemstvu. Hrvat može uspjeti svuda osim u Hrvatskoj – stara je doskočica, iza koje stoji tužna spoznaja. Da bi uspio, ispada da Hrvat ne smije biti okružen drugim Hrvatima.

Zato, umjesto da promijenimo sebe, promijenit ćemo državu, a onda nečistu savjest zaliječiti žalopojkama o nesreći onih koje je život prisilio da napuste svoj dom. U zadnjih pedesetak godina stotine tisuća takvih otišlo je, samo da bi nam onda iz svojih kanadskih pizzerija ili stančića u 5. pariškom arondismanu propovijedali o tome kakva bi Hrvatska trebala biti.

U samo dva desetljeća devetstoljetni san pretvorili smo u noćnu moru, no umjesto da se suočimo s time, sveli smo se na razinu biblijske pošasti – roja skakavaca koji se nakon što proždre ljetinu na jednom polju seli na drugo.

A kad svi odu, ostat će pusta zemlja, prostor za naseljavanje drugih naroda i narodnosti, baš ono od čega – s jednom rukom na srcu, a drugom na putovnici – strahujemo. Zašto?

Ova zemlja zaslužila je stanovnike koji u njoj žele živjeti. Tada netko možda opet iskreno kranjčevićevski zapiše: – O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene, To moj je, moj je dom!