Valjda su samo u Hrvatskoj jednaki medijski tretman mogli dobiti – priznanje vlasti da je u zemlji kriza i jedna provincijska nogometna utakmica.
Priznanje vlasti onoga što je pučanstvo već osjetilo na svojoj koži, u medijima je prošlih dana dobilo jednaku važnost kao i utakmica u Unešiću! Činjenica da je seoski klub iz Zagore uspio u Kupu dogurati do utakmice sa sve provincijalnijim Dinamom gotovo da je medijski i potisnula činjenicu da Hrvatska ide “k vragu”.
Da je u ovoj zemlji nešto zaista čudno vidi se i po ponašanju njezinih građana. Dok ni političari više ne hine bezbrižnost i kao spasonosnu promoviraju ekonomsku politiku – uzmi gdje nema, daj gdje ima, mnoge građane kriza kao da ne zabrinjava. Veliki trgovinski centri i dalje su puni. Ljude koji se u njima tiskaju kao da se loše vijesti i ne tiču!
Kao da žive u nekoj drugoj zemlji i u neko sasvim drugo vrijeme. Svjetske se burze urušavaju, hrvatski političari su zatečeni, pričaju lovačke priče, a građani i dalje šopingiraju! Da se na to hrvatsko potrošačko ludilo i dalje ozbiljno računa najavljuju i planovi za otvaranje i novih trgovinskih centara! Veliki igrači znaju s kim imaju posla. Ne računaju oni toliko na bogate koliko na staru psihologiju većine; da se troši više nego što se ima.
Kao što se u Hrvatskoj nekada živjelo na posudbu i veresiju, danas se živi “u minusu” i “na kredu”. Trgovački meštri i njihovi marketinški maheri sigurno znaju ovdašnje mentalitete. Pa i taj naš (krivi) životni koncept. Kao pojedinci u stanju smo spiskati i ono što nismo zaradili i što nemamo. S takvim mentalitetom lako smo se uključili u globalno potrošačko ludilo.
Kao zajednica, kao gospodarstvo, i kao država, gotovo smo sve prodali i gotovo ništa više i ne proizvodimo. Preostaloj je industriji bez simbioze s domaćim bankama življenje neizvjesno. Zašto bi strane banke kreditirale naše tvornice? A čak nas se i u to uvjeravalo! Jednako uvjerljivo kao i priča “naše su banke sigurne”. Niti su naše, niti su sigurne – jer ako im propadne inozemna “majka”, propast će i one. Uvjeravani smo i u veći gospodarski rast, no ovih dana priznali su da su se preračunali.
Sada nas uvjeravaju da nije istina da više neće biti besplatnih udžbenika, no dogodine, tko zna.
Ako vlast može tvrditi da je za budućnost Hrvatske bolje ne imati brodogradogradilišta, ako građani i dalje “kampiraju” po šopšing-centrima kao da ne čitaju novine i ne gledaju televiziju, ako jedna beznačajna utakmica može postati javnom senzacijom i zamagliti realnost, onda se može reći: Laku noć, Hrvatska! Možda i: Zbogom pameti!