Čak i vanjskopolitički novinari i analitičari teško bi se mogli sjetiti kada je na međunarodnoj razini postignut ikakav konstruktivan dogovor o nečemu važnom. Kada kažem konstruktivan, onda mislim na dogovor koji ne uključuje lansiranje krstarećih raketa i dizanje flote nevidljivih bombardera, već neki drugi oblik koji ne podrazumijeva razaranje, žrtve i potpunu indiferentnost prema onome što će se nakon pucanja i bombardiranja događati.
Iako je potpuno jasno da su cijelu priču o kemijskom naoružanju definirali Obama i Putin prošloga vikenda u Sankt Peterburgu, zanimljivo je baciti pogled na Johna Kerryja i Sergeja Lavrova, ljude koji su zagrijali stolce i pred svijet izašli s nečim poprilično konkretnim i provodivim u djelo. Šef ruske diplomacije, koji je na tom mjestu već deset godina, stari je lisac kojega je teško prevariti i prevesti žednoga preko vode. Iako nije čovjek iz Putinova unutarnjeg kruga, on je diplomatske vještine doveo gotovo do savršenstva pa predsjednik cijeni njegove usluge. Iako se zna da je Putin zapravo jedini pravi kreator ruske vanjske politike, bez znanja, vještina i uglađenosti njegova šefa diplomacije sve to ne bi izgledalo ni upola prihvatljivo.
Lavrov je diplomatski strateg koji Putinove ideje razrađuje i prezentira. Stoga nije čudno da predsjednik rijetko daje izjave čak i u trenucima kada o nečemu delikatnom i hitnom treba dati izjavu naprosto zato što je Rusija međunarodni faktor koji se ne može zaobilaziti. Lavrov, koji je proizvod sovjetske diplomatske škole, toliko je siguran i samouvjeren da nitko i ne dovodi u pitanje njegov autoritet. Kada se pogleda svjetska scena, onda je upravo Lavrov čovjek koji nema konkurencije, koji je otišao toliko daleko da ga gotovo nitko ne može nadvisiti.
U cijeloj ovoj priči o Assadovu kemijskom arsenalu najveće je iznenađenje američki državni tajnik John Kerry. Obama ga na to mjesto nije imenovao s previše oduševljenja, no malo-pomalo Kerry je počeo izlaziti iz sjene jasno pokazujući da ima vrlo jasno i čvrsto definirano mišljenje o svim situacijama koje pretjerano podgrijavaju globalnu političku scenu. Nakon Hillary Clinton, koja je svoju uspješnost na tom mjestu mjerila brojem prijeđenih milja i dvosmislenim izjavama bez stvarnog, konkretnog sadržaja, Kerry je pravo iznenađenje. Dok je Barack Obama pomalo šeprtljao govoreći o “crvenim linijama” koje Assad ne smije prijeći pa kasnije te linije zapravo relativizirao, Kerry je odmah vrlo jasno kazao da je upotreba kemijskog oružja u Siriji “moralno opscen čin koji se može usporediti samo s holokaustom i pokoljem u Ruandi”.
Kerry je time zapravo otklonio pojam crvenih linija koje u osnovi ne nose nikakvo precizno značenje i ono što se događa u Siriji stavio u kontekst koji automatski daje pravo da se djeluje. Usto je pokazao da zna odlično odigrati igru. Nakon što je Rusija izašla sa svojim prijedlogom, on je vrlo otvoreno izrazio sumnju da će Assad pristati na ovakav prijedlog, čime je automatski izazvao sirijskog predsjednika da pokaže da on može i drugačije. Ova zgodna diplomatska pirueta dala je dodatni poticaj cijelom procesu. Bio je to svojevrsni Kerryjev zec iz šešira izvučen u pravome trenutku. Usto je Kerry odlično “pročitao“ Lavrova i pokazao da je sposoban nositi se s njime.
Kada se podvuče crta, obojica diplomata “proizvodi” su hladnoratovske diplomatske škole, a u svijetu koji još velikim dijelom funkcionira po hladnoratovskim principima, ovakvi igrači imaju i te kakvu težinu. Stoga nije čudno da je Kerry u cijeloj ovoj priči o Siriji zasjenio Baracka Obamu koji s tim, starim načinom funkcioniranja, baš i nije na ti. Ako nastavi ovim tempom, Kerry bi mogao učiniti dosta, to više jer ga njegovi bliski suradnici vide kao čovjeka usmjerenog na krizne, naoko bezizlazne situacije.
U idućem razdoblju interakcija Kerryja i Lavrova mogla bi biti i zanimljiva i plodonosna.