Lekcija o islamizmu

Arapsko je proljeće, to je od utorka navečer potpuno jasno, postalo hladna zima. Hladnokrvno ubojstvo američkog ambasadora i još troje zaposlenika konzulata čin je nerazumnog nasilja koje se ni na koji način ne može opravdati.

Dok je svijet s velikom naklonošću podržavao pokrete koji su tražili više slobode i demokracije, bilo je glasova koji su upozoravali da je ovakav scenarij izgledan te da će se dogoditi isto što i u Iranu 1979. godine, gdje su islamisti ajatolaha Homeinija naprosto oteli revoluciju.

Početkom godine u otvorenom je tekstu u Financial Timesu poznata somalska spisateljica Ayan Hirsi Ali zavapila kako Zapad ne razumije što će se dogoditi u arapskim zemljama te da će islamisti nametnuti svoja pravila. Događaji u Benghaziju i Kairu tragično potvrđuju koliko je bila u pravu.

O američkoj politici svatko ima pravo misliti što želi. Odnosi SAD-a i arapskog/islamskog svijeta prožeti su tenzijama otkad je Washington postao najsnažniji saveznik Izraela. Sve je pogoršao George W. Bush intervencijom u Iraku. No, sadašnji je predsjednik Barack Obama otišao u Kairo i svojim govorom pokazao spremnost nove administracije da odnose popravi. Kad je počelo Arapsko proljeće, SAD je bio zatečen, u prvi mah nije znao što napraviti jer su padali njegovi neupitni saveznici, ali je brzo stao uz prosvjednike i dao im punu podršku (osim u Bahreinu, ali to je druga priča).

U Libiji je SAD, uz europske saveznike, dao pobunjenicima svu potrebnu diplomatsku, logističku i vojnu pomoć da uspiju u svojim nakanama – a upravo je ubijeni ambasador J. Christopher Stevens bio uz pobunjenike u Benghaziju od početka pobune, na terenu. Washington je otvorio vrata i novoj egipatskoj vlasti, nastavio financijski pomagati vojsku, ali je i potaknuo da se ukloni s vlasti, a sada pregovora o zajmu od milijardu dolara novoj vladi da lakše pregrmi goruće ekonomske probleme. Hillary Clinton je stalno pozivala na izgradnju otvorenog društva, tolerantnog, posebno kad je o religiji riječ.

Dotle su u Tunisu slagali novi ustav u kojem bi se žena tretirala kao “dopuna” muškarcu, u Egiptu tražili da predsjednik može biti samo musliman (iako u zemlji ima 10 posto kršćana). Razočaranje Libijom je utoliko veće jer je to jedina zemlja u kojoj na izborima nisu pobijedile islamističke stranke pa se očekivalo da će ona krenuti drukčijim putem (iako je zabrinjavala najava da će i oni ustav bazirati na šerijatu).

Napadi u Benghaziju i Kairu nedvojbeno su koordinirani, prve informacije govore da iza njih stoje salafističke skupine koje su, navodno, bile iritirane nekim filmom objavljenim u SAD-u još u četvrtak. Teško se oteti dojmu da se baš slučajno čekalo do utorka i 11. rujna da se krene u prosvjede i nasilje.

I teško je vjerovati vlastima u obje zemlje koje tvrde kako su očekivale “civilizirane” prosvjede, a onda bile iznenađene bijesom i nasiljem pa povukle nedostatne snage sigurnosti. I teško je ne povezati ove događaje s u utorak objavljenom prijetnjom radikala da je “islam u ratu s Amerikom” i da ni jedan Amerikanac nigdje nije siguran.

Tolerancija znači čuvati svoje, ali i poštovati tuđe. Američke su diplomatske misije izdale priopćenje u kojem se ograđuju od filma. To nije bilo dovoljno, ali ništa ne bi bilo dovoljno. A da vlasti baš i nemaju prevelikih problema s događajima, potvrđuje činjenica da su se egipatski predsjednik Muhamed Mursi i libijske vlasti s osudom napada javile nekih 20 sati nakon njihova početka, tek kad se oglasila američka i druge europske vlade.

Tko šuti, čini se, slaže se. I moguće je da opet, kao i prije osam godina, islamski radikali utječu na američke izbore jer je sada Mittu Romneyu otvoren prostor da napadne Obamu na planu nacionalne sigurnosti, gdje je do sada samo kaskao za njim. No, svim radikalima više odgovara na drugoj strani radikal jer onda imaju povoda za svoju politiku. A od utorka je očito da mnogi takvi žele novog Busha.