Izvješće Human Right Watcha samo je još jedna u nizu potvrda da je rušenje režima Moamera Gadafija bilo nabijeno osvetom, kaotično, krvavo i izvan svake kontrole. Dok je NATO iz zraka pomagao da se sruši režim, na tlu nije bilo nikoga tko bi mogao zaustaviti sve ono što se događalo.
U trenucima kada je Vijeće sigurnosti donosilo odluku o zračnoj intervenciji, trebalo je razmišljati ne samo o mogućim ratnim zločinima do kojih bi moglo doći, već i o posljedicama koje će ovakvo kaotično rušenje režima imati na unutarnji ustroj zemlje i njenu sposobnost da funkcionira. Stoga bi oni koji su odobrili intervenciju, ali NATO koji ju je proveo, trebali biti na neki način odgovrni za sve ono što se u tom turbulentnom razdoblju događalo u Libiji.
Ratni zločini su počinjeni, no pitanje je jesu li oni koji su ih počinili uopće znali da postoji međunarodno ratno pravo i sudovi za ratne zločine ili su se rukovodili isključivo stoljećima starim plemenskim pravilima koja ne vide ništa loše u ovokavom načinu osvete.
koga briga za haos,oni kojim je potrebna nafta čak što bolji haos više će izvuč sirovine.