Lice i naličje konkurentnosti

Slično kao i stotine drugih korporacija, Pliva je naumila iskoristiti prednosti velike Indije da bi brzo i puno zaradila. Pliva tamo gradi centar za istraživanje lijekova, a ta država s mnogo stanovnika privlači kapital ponajprije jeftinom radnom snagom i niskim cijenama. Ta su dva kriterija zacijelo i odvela Plivin istraživački centar u Indijsku Gou, a ne, primjerice, u Dalmaciju ili Istru.

Medije su preplavile raznorazne liste država, koje uglavnom pišu i kroje moćne financijske institucije, a tvrde da zemlje u razvoju poput Tajlanda, Nepala, Armenije, Namibije... nude odlične uvjete poslovanja. Kad se malo bolje razgrne što se krije iza liste, proizlazi da se pod "uvjetima poslovanja" ne ocjenjuje ni razvijenost infrastrukture, ni kvaliteta življenja, ni ljepota države, ni širina odnosa među ljudima, već brzina kojom se može pokrenuti i ugasiti poduzeće, visina plaće koja se mora isplatiti te brzina kojom se radnik može najuriti s posla.

Na posljednjoj javno osporavanoj listi Svjetske banke hvalile su se države u kojima se pred kapital ne stavljaju preveliki zahtjevi, a kudile one koje takve zapreke imaju. Ljestvica koja trenutačno vrijedi za Indiju prilično je nisko, samo nije jasno zašto se na nju gura i Hrvatska? Koja se od "zemalja u razvoju" posve prepusti ćudima kapitala, možda će joj se i posrećiti da joj jednog dana pokuca na vrata neka od kompanija iz prve ili druge lige svjetskog biznisa, ali koliko god jeftini bili, ni tada ne mogu biti sigurni da će im doći, jer uvijek postoji netko tko je još siromašniji i tko može raditi za manje.

Vrh naše države nepotrebno se ovih dana digao na noge zbog jedne takve liste jer se na njoj Hrvatska nije našla među prvih, nego među zadnjih pedeset. Nije se moglo čuti da su, primjerice, Armenija ili Nikaragva prosvjedovale zbog dobrog plasmana, a i zašto bi kad jako dobro znaju da je brojno ljudstvo, siromašno i bez posla, zasad njihova jedina prednost pred razvijenim svijetom.

Je li loše što Hrvatska nema te "prednosti"? Je li loše što se naše mjesečne plaće ne kreću u desecima već u tisućama dolara i što se kod nas radnik ne može tek tako baciti na ulicu, već mu se mora pružiti koliko-toliko dostojanstven uzmak?

Valjda je i posljednjem zagovorniku potpune liberalizacije i otvorenosti stranom kapitalu postalo jasno da se Hrvatska, koliko god se neki političari i industrijalci trudili, ne može svijetu nuditi kao država s jeftinom radnom snagom, kad su stotinu kilometara dalje deseci još jeftinijih. Prednost mora tražiti negdje drugdje, od svog geografskog položaja do obrazovane i kvalitetne radne snage te brze i efikasne države. No, političarima je nekako lakše odgovornost pa i obavezu prebaciti na druge, a ne na sebe.