U Umag, trideseti grad na ovoj turističkoj patroli, stigao sam umoran, ali i zadovoljan jer sam prošao cijelu Lijepu obalu bez ijedne kazne za prekoračenje brzine. Bit će da sam vozio po propisima (dogodi se i boljima od mene). Smjestio sam se u hotel Sipar na Punti u kojem, kao i u mnogim hotelima s tri zvjezdice, nema interneta. Oni koji ga imaju u lobiju, naplaćuju 10 kuna za 15 minuta, što mi se čini iznimno skupim.
Internet nije kao sapun
U 21. stoljeću internet je mjerilo civilizacije, baš kao nekoć sapun. Pitam na recepciji gdje mogu nabaviti „sapun" pa me upućuju u obližnji café bar. Odlazim s laptopom do kafića gdje ima interneta, ali ga i tu naplaćuju. Saznao sam to nakon dvadeset minuta, točno toliko koliko je trebalo konobarici da dođe. Bilo je to prvi put na ovoj patroli da nisam ostavio napojnicu! Nakon što sam u hotelu laptop zamijenio fotoaparatom, odlazim do obližnje plaže pune Nijemaca, Austrijanaca, Švicaraca i vikend-Slovenaca. Čim sam počeo fotografirati djecu kako se igraju, u mene je bilo upereno barem desetak oštrih roditeljskih pogleda.
„Oprostite, čija su ovo djeca? Znate, trebaju mi za turističku patrolu...", obraćam se svima njima i pritom vadim iskaznicu Večernjaka. Do mene dolazi starija žena, sumnjičavo uzima iskaznicu, gleda malo u mene, malo u fotografiju kraj koje piše PRESS pa progovara:
„Moje unučice. Ajte, slikajte, ali nemojte dugo!"
Svijest o pedofiliji toliko je usađena u današnje roditelje da sam se čitavim putem od Cavtata do Umaga osjećao kao zadnji pedofil na plažama. S plaže sam se uputio do prvog kioska i kupio ledeno pivo koje sam, ljubaznošću mladog Umažanina Marka Čolića, popio iza kioska na plastičnom stolcu koji mi je iznio. Odmah sam ga pitao za noćni život. Kaže da mladi idu u disko Saint & Sinner ili u Jimmy Woo, uglavnom, da mjesta za izlazak ima iako su gosti uglavnom parovi s djecom i nešto stariji parovi čija djeca više ne žele s njima provoditi godišnje odmore. Po kampovima, kao i u ostalim gradovima na obali, ima dosta mladih Nizozemaca. Zahvaljujem Marku, odlazim prema hotelu i lagano osjećam da me bole leđa. Zapravo, ruku na srce, možda to i nisam osjetio, ali, kad sam vidio masažni centar u sklopu hotela, samoinicijativno se pojavila bol u mojim leđima praćena velikom željom za jednosatnim hedonizmom na masažnom stolu. Platio sam to 180 kuna.
Ista je cijena i u većini improviziranih šatora uz obalu gdje turist, tik do plaže, može naručiti masažu. Nakon tih sat vremena blaženstva bio sam spreman krenuti u stari grad. Putem sam izračunao da za tih 180 kuna mogu popiti četiri mojita. Razlika? Nije velika. U oba slučaja bol u leđima nestane...
Kamene Mozart-kuglice
Sjedam u auto i vozim prema starome gradu. Na prvom rotoru nekakve kamene Mozart-kuglice. Prolazim i ne razumijem. Parkiram pred Općinom i odlazim do Turističke zajednice ispred koje se također nalaze te Mozart-kuglice.
„Oprostite, kakve su ono Mozart-kuglice?", pitam ljubazno osoblje. „Ha, ha, ha, ne sviđaju vam se naše skulpture teniskih loptica?!"
Kako sam glup! Pa da, naravno da se radi o teniskim lopticama. Pa u Umagu sam! Svi znaju za ATP u Umagu. Zacrvenio sam se i nastavio:
„Ma naravno, samo se šalim. Koji bi idiot pomislio da su to Mozart-kuglice!? Recite, od kulturnih događanja...", prebacim lopticu na drugi teren na kojem suvereno vladam. Crvenilo ubrzo nestaje. Šetnju nastavljam fućkajući pjesmu Alke Vuice. Osim nje, iz Umaga su i Lino Červar, Slavko Juraga, Vanja Rupena, Martina Tomičić... Tek kasnije ću saznati da pjesma koju sam fućkao nije Alkina, već Vlatke Pokos. Prvo Mozart-kugle pa Alka Vuica. Sram me bilo! Dojmovi vezani uz Umag su vrlo dobri. Umag je izrazito turističko mjesto za čiji su razvoj bili presudni zemljopisni položaj i prirodne ljepote. Agroturizam, iako još u razvoju, privlači sve više turista koji tragaju za neobičnim i nesvakidašnjim prizorima i lokacijama. Malo više ljubaznosti ugostiteljskih djelatnika zasigurno ne bi odmoglo cjelokupnoj pozitivnoj turističkoj slici grada, u to sam siguran!