Ana Sršen, bivša paraolimpijka u plivanju i osvajačica brojnih medalja, sjajna je žena zarazne energije.
S 13 godina joj je zbog sarkoma amputirana noga, u prometnoj nesreći izgubila je najmlađeg brata, ali strast za životom nitko joj nije mogao uzeti.
Čime se najviše ponosite u životu? Osvojenim medaljama, obitelji ili time kakvi ste kao osoba?
Svojom obitelji. I ponosna sam što sam uspjela srušiti neke barijere prema osobama s invaliditetom i što sam usprkos svemu što mi se u životu dogodilo ostala normalna osoba.
Ostali ste bez noge u pubertetu kad je djeci i prištić problem. Koliko vam je u prihvaćanju sebe i proteze pomogla okolina, a koliko je presudan bio vaš optimističan duh?
Osjećam zahvalnost prema životu jer imam jedan život i trebam ga cijeniti. Imala sam i sreću da sam odrasla u obitelji u kojoj su me odgajali da je svatko kovač svoje sreće i da se radom i ljubavlju može postići sve što čovjek želi. I prijatelji mojih roditelja su mi dali potporu u najtežim trenucima kad sam se suočila da ću ostati bez noge. Sport ima nevjerojatnu snagu da se kroz njega čovjek ostvari i nauči ostvarivati ciljeve.
Otišli ste u London s 18 godina da izbjegnete etiketiranje jer ljudi su mislili da trebate biti skromni, a vi ste od života željeli sve?
Da, tako je. Otišla sam na koledž i u Londonu sam prvi put počela trenirati s trenerom. U Londonu je važno bilo moje znanje, sposobnosti, ono što sam ostvarila i to mi je bilo poticajno. Naše društvo je još jako pod utjecajem socijalističkog sustava i očekuje se da će netko drugi učiniti nešto za nas, a ne da uzmemo stvar u svoje ruke i budemo pokretači i kreatori svog života.
Vratili ste se u Zagreb, upisali fakultet i nastavili trenirati. Trenera Peru Kuterovca dojmljivo ste opisali: “On je vidio u meni mogućnosti, a ne ograničenja”.
Upisala sam PMF i nastavila trenirati, a nakon godinu dana sam prešla u Zagrebački plivački klub i trenirala sam s plivačima bez invaliditeta. Ostvarila sam rezultate za koje sam mislila da nikad neću moći. Trener Kuterovac je na treninzima plivačima, koji su uvjetno imali sve, govorio da moraju biti kao ja. Uporni, izdržljivi, posvećeni sportu, jer bih ja napravila više nego što je zahtijevao. Kao kondicijski trener vaterpolista na zadnjoj Olimpijadi osvojio je zlatnu medalju, rekla sam mu da sam znala da će je osvojiti kad-tad. Takav je čovjek da u ljudima vidi mogućnosti, a ne ograničenja. Na život tako treba gledati i imam sreću da sam okružena takvim ljudima i prijateljima koji me inspiriraju. Ne možemo kontrolirati koga ćemo sresti u životu, ali možemo izabrati kvalitetne ljude s kojima ćemo ostati.
Ponosna sam što sam uspjela srušiti neke barijere prema osobama s invaliditetom i što sam usprkos svemu što mi se u životu dogodilo ostala normalna osoba.
Voda vas je naučila voljeti sebe i prihvatiti protezu. Kad to kažete, čini se da je bilo lako...
Voda je okruženje 800 puta gušće od zraka i tijelo se vodi mora prilagoditi, mozak se u vodi mora resetirati i ne može se isto ponašati kao na suhom. Prvo sam prihvatila sebe u vodi i onda sam jednog dana rekla: ‘Pa ja sam sretna da sam živa i što imam jednu nogu, sretna sam kao osoba.’ Dogodila mi se mentalna inverzija od neprihvaćanja sebe i proteze do toga da sam se u vodi prihvatila i to prenijela na suhom. To je bio proces koji je trajao. U početku sam dolazila na bazen s ručnikom omotanim oko sebe, a s vremenom sam htjela protezu u jarkim bojama. Jednom je došla osmogodišnja djevojčica, a ja sam imala šarenu protezu uz rub bazena. Skvrčila je nogu u koljenu i pokušala sebi staviti tu protezu. Tata je rekao “nemoj to dirati”, a djevojčica je tati rekla: “Možeš li mi kupiti takvu protezu?”
Hrvatski paraolimpijski odbor (HPO) pokrenuo je Paraolimpijski školski dan sa stručnjacima na kojem djeca vježbaju košarku u kolicima, pokušavaju svladati barijere s povezom na očima. Educirajući djecu, učimo ih prihvaćati ljude koji su drukčiji, tjelesno, po boji kože, mentalno. Svatko od nas bi se trebao osjećati bolje u okruženju u kojem smo svi različiti i možemo učiti jedni od drugih. Da smo svi istih svjetonazora, to bi bilo jako dosadno.
Na paraolimpijadu u Pekingu 2008. otišli ste sa sinom od tri i pol mjeseca...
Kao sportašica sam bila fokusirana na sebe i dva mjeseca sam trenirala i natjecala se, a nisam znala da sam trudna. Kad sam saznala za trudnoću, moje prvo pitanje bilo je mogu li trenirati i dokad. Rečeno mi je da mogu dok god se osjećam dobro. Imala sam normu za Peking i nastavila sam trenirati u trudnoći i kad su prošla četiri tjedna od porođaja. Željela sam ići u Peking i obitelj me je podržala, osobito suprug. Bilo mi je važno da sam uspjela završiti sportsku karijeru kako sam željela, nisam osvojila medalju, završila sam zadnju natjecateljsku utrku i potom zagrlila sina. To je meni bilo moje zlato. Žena treba biti ispunjena da bi mogla dati sve najbolje od sebe, sebi i drugima.
Voditelj ste plivanja za bebe i Halliwick instruktor za djecu s poteškoćama u razvoju. Odabrali ste posao s najranjivijim skupinama?
Klub Natator pokrenula sam novcem od svog sponzorskog ugovora. Samo ispruženi dlan može uzeti i dati. Do Natatora nije bilo moguće da se djeca s teškoćama u razvoju kontinuirano bave plivanjem. Jedno od mojih velikih postignuća je što sam djeci osigurala prostor za trening i divne stručnjake koji rade s njima na rekreativnom, rehabilitacijskom ili natjecateljskom nivou. Zapravo ih učimo da invaliditet nije razlog da ne naprave najbolje što mogu u svom životu. U klubu radi desetak ljudi, a imamo i volontere, studente, no trebamo ih još. A s dojenčadi sam počela prva u zemlji raditi 2007. Dojenčad koja redovito vježbaju u vodi imaju razvojni pomak u odnosu na vršnjake koji ne idu na plivanje. Član sam i upravnog odbora HPO-a jer mislim da sportu treba služiti, a ne se okoristiti od sporta.
Kako usklađujete poslovni život s čestim putovanjima i privatni uz dvoje male djece?
U hodu. Zato što sam žena mogu raditi pet stvari odjednom (smijeh). Uspijevam jer i suprug odrađuje velik dio posla, imam tetu Maricu, mamu koja će doletjeti avionom iz Dubrovnika ako kažem da u tom tjednu imam gužvu, a tu je i svekrva i bez te potpore ne bih mogla.
Zaljubili ste se na prvi pogled u 13 godina starijeg supruga, sportskog poduzetnika?
Da. Moj suprug je prvo bio moj sponzor (smijeh). Dijelimo iste vrijednosti, strast prema životu.
Ali niste mogli znati dijelite li iste vrijednosti na prvi pogled?
To vam je ta ženska intuicija, u koju ja jako vjerujem. Ne mora nekad čovjek ništa reći jer riječi znaju zavarati. Prepoznate nekoga po stavu, osmijehu, iskri u očima, prepoznate energiju uz koju se osjećate dobro i onda je to to.