Zemljište dobivali generali i liječnici iz bivše države. Apartmani stoje od 60 do 150 eura i sve je popunjeno

Odavde je počelo – stojeći na sredini Kačićevih dvora, između gusterne i kamenoga mlina za masline, izgovara Martina Andrijašević. Od tog dvora, u kojem su nekoć stanovali i ljudi i stoka, počela je gradnja Bratuša, ljupkog seoca u kojem je jedna od najljepših šljunčanih jadranskih plaža, s kristalno čistim, tirkiznim morem.

Feudalno imanje

S balkončića u dvorima pjevao je i Kemal Monteno, tu je bilo središte svih događanja, a u Bratušu su ljetovale zvijezde iz bivše države. Osim Montena, dolazili su pjevači Zdravko Čolić i Davorin Popović, skladatelj Kornelije Kovač, voditelj Minimaks, balerina Gordana Magaš, plesačice Lokice... Za Čolića se šuškalo da je prikriveni vlasnik konobe, Monteno se volio kartati, ali nikada nije išao na kupanje, za razliku od Kovača koji je obožavao plivati.

– Doša jedno lito Kemo, donija kasetu i reka da mi je napisa pismu. I je, jedna na njoj se zove Martina. Posli rata jedino je on i nastavija dolazit u Bratuš – govori Martina, jedna od deset suvlasnika Kačićevih dvora.

U Bratušu su zemljište za gradnju dobivali generali i liječnici iz bivše države, među njima i general Bobetko, ali i Veljko Kadijević, koji je svoju kuću prodao tijekom Domovinskog rata. Ovo se selo nalazi ispod magistrale, nedaleko od Baške Vode, i završava slijepom ulicom prema Promajni. Kada je sedamdesetih počeo turizam, glavni su gosti bili Nijemci, danas su Česi i Poljaci, i to obitelji. Apartmani su od 60 do 150 eura. I sve je popunjeno.

– Bratuš je bija nekad feudalno imanje, a vlasnik je bija Stefano Kačić. Naši su ljudi živili u Podgori, bili najamnici, sadili masline i lozu. Kačić je 1760. umra i te je godine moj predak Stjepan Beroš doša u Bratuš, a u pismu na talijanskom napisano je šta je sve dobija u posjed – kaže barba Nedilko, petnaesta generacija Beroša u Bratušu.

Istodobno kad i Beroši, iz Podgore su došli i Babići. Ne krije barba da su se rođaci iz tih dviju loza međusobno vjenčavali, i to zbog zemlje, ali i zato što im je jedina veza sa svijetom bilo more. Govoreći o prošlim vremenima, Beroš niže imena muških predaka. Ženske se nisu ni brojile ni pamtile pa Martina smiješeći se domeće da se u selu nije puno promijenilo ni danas. Gradnjom svetišta Vepric na zapadnom ulazu u Makarsku u Bratušu se počela miješati krv. Naime, ovamo bi se spuštale hodočasnice iz sela u zaleđu oprati noge, pa su ih momci lovili, dovodeći kući vlajne i po tim se nevjestama danas jedina ulica u selu zove Vlaškom.

Šezdesetih godina, kada je sagrađen vodovod Makarska – Baška Voda, a vojska gradila u susjednom selu Krvavici, Nediljko kaže da je u Bratušu napravljen požarni put koji je njihovo selo trebao spojiti s Promajnom, međutim, druga ga je strana zatrpala. Zato su oni kasnije "odsjekli" Promajnu od sebe pa Bratuš završava slijepom ulicom.

– Ovdi nam je lungo mare. Pa kako bi sad njihovi gosti tu mogli skroz prolazit? Satrali bi dicu – kaže Nedilko s kojim smo sjedili u jednom od dva kafića u selu. Bratuš ima i dvije konobe te trgovinu. Mjesto na parkingu imaju domaći i njihovi gosti, a ako ste ovamo došli na kupanje, jedino se možete zaustaviti u dvorištu kuće u gradnji. Sat je 20 kuna, računa nema. Postoji i turistički informativni centar, kažu da radi četiri sata dnevno. Ribarske večeri su utorkom, ali samo u kolovozu. I to je manje-više sve što ima u ovom nekoć ribarskome selu koje se počelo izgrađivati kad je kod Baške Vode građeno Dječje selo – lječilište za respiratorne bolesti. Naime, mještani su od države dobivali novac da do sljedeće godine podignu kat kuće da bi mogli smještati djecu.

– A kad smo se zahvaljujuć dici izgradili, dica su nam počela smetat – smije se Martina.

Dječje selo

Gradnja Dječjeg sela u konačnici je unijela još nereda u Bratuš.

– Došla ženska koju smo zvali Anka partizanka, popisivala sve ženske i rekla da od sutra moraju na posal. I tako priko noći nestade ovaca i koza iz sela jer ih više nije ima ko čuvat. I onda se dogodilo da su ćere počele pitat očeve triba li im para jer oni su imali vino i uje, a nisu imali kome prodat, a one su imale plaću – prisjeća se barba Nedilko dok mi opčinjeno gledamo u tirkizno more u Bratušu.