Što se mene tiče, ono mjesto koje u centru podigne spomenik dobrim dupinima, omogući posvojenje ili kumstvo jedne od 120 tih krasnih životinja koje žive u njegovu moru, organizira festival u njihovu čast i turistima ponudi izlet promatranja meni najdražih sisavaca, bio to grad ili selo, zaslužuje sve turističke nagrade odmah i sada.
Mali Lošinj, s oko 6000 stanovnika najveći grad na našim otocima, raj je za normalne ljude. Za fine turiste. I za kavu na rivi ili cijeli život u jednoj od kuća uz obalu. Mučilo me od prvog trenutka kada sam prešao most u Osoru, na mjestu koje je prokopano radi plovidbe pa uz to Lošinj učinilo otokom odvojenim od Cresa, zašto sve ovo nije shvatilo više mojih sunarodnjaka. Naime, u Malom Lošinju i desetak puta mu manjem bratu Velom Lošinju, većina turista, ali i vlasnika nekretnina, dolazi iz Italije i Slovenije. Bedasto. Mi smo si lijepo uzeli Vir ili što ja znam što sve ne, a susjedima smo prepustili ono najbolje što imamo.
Jastuk na zahtjev
Nisam ljubomoran, samo sjedim na rivi uz spomenik bebi i mami dupinima i potpuno gubim živce nad glupošću neprofinjene nam nacionalne samosvjesnosti. I poznavanja vlastite zemlje. Uglavnom, ne govorim talijanski, pa kave naručujem na hrvatskom, što je u redu jer ovdje, kao i drugdje na našoj obali, domaći dečki i cure ne žele raditi kao konobari, pa su na tim mjestima zaposleni naši dečki i cure iz Belog Manastira... Ili iz Otočca. A oni govore jezikom na kojem upravo šizim.
Utjehu ipak pronalazim. Hotelčić u kojem spavam zove se "Mare Mare". Domaćica zagledana u kamin pruža mi inspiraciju. Kao i sam kamin koji je ukrašen kao iz magazina. Na krovu te posebne crvene zgrade je jacuzzi. A posvuda je kamen u kojem uživam. I onda, obavještavaju me da su radi moje vlastite ugode osmislili pristup spavanju koji se zove "jastuk na zahtjev". Dakle, sjajna ekipa negdje dolje ima spremne jastuke koji variraju od kategorije mali i tvrdi do veliki i mekani. Znam, znam, svašta vam pada na pamet. I meni je. Sve do trenutka dok nisam shvatio da je među njihovim pravim jastucima i jedan koji kao da je napravljen baš za moju sijedu glavu.
Ona pak nije skandal kada se navečer nacrta u klubu Harem. Ili na nekoj od plaža u Sunčanoj uvali ili u uvali Čikat gdje mi se čini da sam najstariji i da mi mišići s ruku vise kao kravlja vimena – u usporedbi s gotovo svim drugim pripadnicima istog mi muškog spola. Svejedno, ovdje je sve lagano i tolerantno. Hvala Bogu što cijeli svijet nije postao Zrće. I da, ovdje je more puno ljepše. Kao što je i ovaj grad, odavno ponosan na svojih 11 brodogradilišta, ljepši od mnogih mnogo razvikanijih.
Uz rivu koja okružuje uvalu punu drvenih trabakula privezanih tik do milijunskih jahti nekih spretnih prevaranata, niz je odličnih kafića i restorana. Ovdje je kič gotovo nepoznat pojam. Sjajno odrađeno. Sve s mjerom. Čovjek s viškom vremena ili glađu za adrenalinom na Lošinju svakako treba na sebe navući ronilačko odijelo i otputovati dolje. Podvodni grebeni, izlet koji se sjajno prodaje, ponudit će neke od spektakularnih podvodnih prizora. Tko zna? Možda naiđe i koja od obitelji dobrih dupina. Nije to jeftino, i bez stotinjak eura u toj se priči nema što tražiti, ali zato, ako tko zaroni u more, treba dobro otvoriti oči.
Svemu mijenjaju ime
Prije 12 godina ronioci su ovdje pronašli hrvatskog Apoksiomena. Rimski kip neprocjenjive vrijednosti i u odličnu stanju. Tko zna što su stari moreplovci još odlučili pokloniti ovim obalama i njihovim dubinama...
Jesam li rekao da zbog tog otkrića gotovo sve što valja u posljednjem desetljeću mijenja ime u Apoksiomen? Od kafića do središnjeg gradskog hotela, gotovo baš sve. I tako treba. Negdje turiste privlače gole guzice i sise. Ovdje ne. Na sreću. Odoh još malo uživati, gnjavite me kada dođem do Paga...
...danas vas ipak moram pohvaliti...potrudili ste se... ...a vidim i da ste sa gđama na Lošinju zadovoljni...makar se samo i o jastuku radilo :))))