Posljednjih 10-tak godina svjedoci smo kako su veliki trgovački lanci u Hrvatskoj doslovce pojeli male obiteljske trgovine koje su ponosno krasile mnoge kvartove hrvatskih gradova. Generacija koja je odrastala 90-tih godina prošlog stoljeća bila je vjerojatno i posljednja koja je imala čast skoknuti do omiljenog mini-marketa. S nostalgijom se kao i mnogi prisjećam kada bi me majka u subotnje popodne prije obaveznog Turbo Limach Showa poslala u trgovinu po litru mlijeka, kilu brašna ili nešto treće što joj je to popodne nedostajalo za vikend poslasticu. Nasmijana gospođa iza pulta i ja, velika faca s 20 kuna stisnutih u šaci i zgužvanim papirićem na kojem je ispisana majčina narudžba... Trenutak u kojem ti nitko nije ravan! Neopisivo iskustvo odrastanja za koje su današnja djeca definitivno zakinuta.
Takav trend umiranja malih i dominacije velikih igrača vlada gotovo u cijeloj Europi, no ne i u Južnoj Americi, posebno ne u Argentini. U svim kvartovima centralnog dijela Buenos Airesa dominiraju upravo te male trgovine u kojima si pozdravljen odmah na vratima, u kojima ugodne prodavačice trče po cijelom dućanu kako bi ti bile na usluzi, u kojima te kao čestog gosta tretiraju doslovno kao prijatelja. No naravno, i tu postoji jedna mala caka. Apsolutno svi tzv. mini-marketi u vlasništvu su Kineza. Zato se takve trgovinice od milja nazivaju Chinosi. Upravo Kineza u Buenos Airesu ima oko 500.000, a s godinama njihova zajednica postala je toliko jaka i utjecajna da su uspjeli dobiti monopol na trgovačku djelatnost unutar grada. Kako mi kažu neki upućeniji Argentinci iza svega navodno stoji dobro organizirana kineska mafija koja je velike igrače, tj. vlasnike trgovačkih lanaca, uspjela protjerati na periferiju. Baviti se trgovinom u Capital Federalu dozvoljeno je samo uz njihov blagoslov, i to naravno ako si kineske krvi.
Tako naravno i u mom kvartu, Villi Pueyrredon, Chinosa ima na sve strane. No uvijek idem isključivo u samo jedan. Onaj u Tie Monice. Ta legendarna starica je nakon 20 godina rada u jednoj krojačkoj radnji, prije nekih 10-tak napokon otvorila svoju vlastitu trgovinu prehrambenih proizvoda. Prvi put kad sam zakoračio na njen prag bila je to ljubav na prvi pogled. Odmah je kao prava 'Argentinka' primijetila da sam stranac.
"Mladiću, odakle si ti?", upitala me tada. "Iz Hrvatske." "Bila sam ja u SAD-u, u Kaliforniji", nadodala je mudrim glasom i nastavila: "Pa što ti iz tako bogate zemlje radiš ovdje kod nas?" "Kod vas?", bilo je moje zbunjeno protupitanje. "Da, ovdje kod nas u Argentini", samouvjereno će starica.
U nekoliko minuta koliko je trajao taj informativni razgovor o meni zaključio samo kako mi starica bez ikakvog povoda pokušava dokazati kako je ona zapravo prava čistokrvna Argentinka. Dok sam gledao u te nakošene oči i okruglu glavu tipičnu za Azijate, nije mi bilo jasno zašto to zapravo radi. Ali postalo je zabavno.
"A kako se vi zovete?", pokušao sam prebaciti lopticu. "Mi nombre es Monica." "Ohika?" "No, Monica, Monica", govorila je sve glasnije. "Moliga?" "No! Monica Flores Lules Dominguez", govorila je iz pete trudeći se pogoditi pravi naglasak. A zvučala je kao sinkronizirani Jackie Chan. Nisam izdržao, odvalio sam od smijeha.
Već sutra dan stigao sam po dnevnu porciju šunke i mozzarelle. Na blagajni je sjedio jedan mlađi Kinez, dok je iz frižidera sa sirevima i suhomesnatim proizvodima stajala moja nova prijateljica. Pričala je na mobitel. Opet onim naglaskom. Samo me trzajem glave pitala što mi treba. Zamolio sam je za 20 dag šunke i 20 dag sira.
Svojom nespretnom desnom ruku pokušavala je obaviti posao, no nije još išlo baš najbolje. A onom lijevom držala je mobitel i ponovno mi pokušala dokazati svoje Argentinstvo. Osoba koja je bila na liniji slušala je pravu psovačku torturu. "La concha de su madre... Hija de puta... Puta que lo pario... Cornudo... Que boludaso...", letjeli su iz njenih usta izrazi tipičnog Portenosa. Naravno, ako Jackie Chan ikako može postati Portenos.
I tako dva mjeseca, dokazivanje iz dana u dan. Sjećam se jednom prilikom kada sam utrčao u trgovinu i zatekao Monicu kako s onim mladićem na blagajni (bio je to njen unuk) priča na meni nerazumljivom jeziku kojeg bi okarakterizirao kao kineski, a čim me ugledala prešaltala se na castellano. Izraz na mladićevom licu bio je blago rečeno zbunjujući. Samo sam se nasmijao, srdačno pozdravio moju dragu prijateljicu i poručio joj onako šarmerski kako je ona moja najdraža Argentinka. Blistala je od sreće.
I onda jedno jutro - šok. Na zatvorenim vratima bila je zalijepljena slika Monice u A4 formatu, preko desnog ugla crna traka, a ispod slike pisalo je Monica Flores Lules Dominguez (1942 - 2015). Oči su mi zasuzile iste sekunde. Počivala u miru, draga Argentinko!
>> 'Poznati Plitvički hamburger za ovaj sendvič od tune izgledao je kao specijalitet kuće'
OK, ali u Hrvatskoj je specifika što se više ni Kinezi, koji znano traže šaku riže dnevno, ne mogu više održati pred naletima online fiskalizacije, inspekcija svih fela itd. itd. Pa i ono malo kineskih trgovac odlepršali u pravcima gdje ima više zarade i manje gnjavaže. Tako da je jedno rat velikih lanaca marketa međusobno i protiv malih trgovina, a drugo je što je postalo nesnosno bilo kakvo poslovanje koje tangira "sitnu ribu". Ilustracije radi, jedan mali trgovac koji jedva drži glavu nad vodom mi je rekao kako su mu podmetnuli pakiranje konzervirane sardine koju on nikad nije naručio, jer ima bar kod artikla, a kojem istekao rok trajanja i zviznuli mu kaznu inspektori jer mu ništa drugo nisu našli. Jerbo se proračun mora puniti! Pa ti posluj u Hrvatskoj, a recimo najvećem lancu trgovina ni da prismrde jer tko njega takne, oš linč u medijim, oš da potegne veze u veoma visokoj politici itd.