Bile datiraju iz naše povijesti, traju u sadašnjosti i upućuju nas na vječnu budućnost, napisao je jedan novinar. I doista, kad se dođe na tu bajkovitu visoravan iznad Grabove Drage, vrijeme kao da se zaustavlja.
A bajka tu traje cijelu godinu, pogotovo kada naiđu divlji konji i projure pored vas kao u filmovima. Divlji konji na Bilima priča su koja ostavlja bez daha. U nekim prijašnjim vremenima, dok su Hercegovinom, prema legendi, još hodale vile, konje se moglo vidjeti na svakom koraku.
Posljednjih godina oni su i ovdje svedeni na razinu atrakcije jer ljudi iz susjednih zemalja i mnogi drugi putnici namjernici rado dođu vidjeti divlje konje. Naravno, najčešći gosti na Bilima su Hrvati.
Moraju imati ljudsku pomoć
Divlji konji ondje žive zahvaljujući dobrim ljudima. Marijo Bošnjak jedan je od njih. Godinama već brine se za konje sa skupinom entuzijasta i čuva ih od nevolja kojima ovo suvremeno vrijeme obiluje.
S Marijem smo razgovarali o tome, a od opasnosti koje spominje konjima prijete vukovi, ali i zmije otrovnice. Nedavno im je prijetila opasnost od umiranja od žeđi. Hercegovinu je tada zahvatilo olujno nevrijeme. Koliko god je štete nanijelo, donijelo je i nešto dobro, a to je kiša. Nije je bilo mjesecima, a nakon posljednje oluje situacija se preokrenula i bolje je nego prije. Konji su spašeni. Bošnjak nam govori koliko konja trenutačno trči proplancima Bila.
– U ovom trenutku imamo 130 konja u šest krda, a vode ih najjača kobila i pastuh. O njima se brine ekipa od pet-šest ljudi koji su povezani s Bilima i okolnim selima – kaže Bošnjak. Do dolaska posljednje kiše, Bošnjak i ostali vrijedni prijatelji tih plemenitih životinja apelirali su da im se pomogne vodom. Nasreću, ljudska je pomoć došla, a onda je još pala i kiša.
– Bez vode nema života. Cisternama smo dovozili vodu, a onda je pala kiša i dopunila pojilo, zadovoljan je Bošnjak. Priznaje da mu nije bilo svejedno posljednjih dana, prije kiše, kada su konji malaksali od vrućine. Ističe da je opasno ako takve vrućine potraju jer će konji ponovo imati problema.
U samo deset dana Marijo i ekipa prebacili su oko 100 kubika vode u betonirano pojilište. Čak je i Grad Mostar pomogao s nekoliko cisterni vode, kao i žitelji Uzarića i Ljutog Doca.
– Kada tražimo donacije, mi tražimo vodu, apeliramo na ljude onda kada su konji na rubu, kada bi uginuli bez ljudske pomoći, a to nećemo dopustiti. Ovih dana su spašeni – ističe Bošnjak. Ispričao nam je i na koji se način konji dijele, kako im se doprema hrana.
– Specifično je upravo to da svako krdo ima područje na kojemu obitava i da krdo vode dominantna kobila i dominantni pastuh. Zimi u hranilicu nosimo sijeno i žito, a ljeti uređujemo pojila koja sami izrađujemo. Pripitomljujemo konje, sprijateljimo se s njima, brojimo ih i pomažemo im. Nedavno smo dobili donaciju za pojilo, ali osoba koja je dala novac htjela je ostati anonimna, ali je željela pridonijeti očuvanju tih plemenitih životinja na Bilima. Zaista smo sretni zbog toga – kaže Bošnjak.
Kalendarom do hranilice
I doista, kada se čini da legende pomalo nestaju, da pojedine priče odlaze u povijest i da ih neće imati tko pričati i prenositi s koljena na koljeno, dovoljno je samo otići na Bile i čarolija počinje. Ondje čaroliju traži i fotograf Ivan Kelava koji svaki slobodan trenutak koristi da bi fotografirao na visoravni.
– Konji su jako fotogenični. S njima nikad nije dosadno. Gotovo uvijek kad iziđem mogu uhvatiti zanimljive kadrove, osim kada konje ne nađem – govori Kelava kroz smijeh. Konje fotografijom prati već godinama.
– Uz njih me veže jedan događaj iz moga života. Zato mislim da ću ih kao motiv obrađivati dok se god budem bavio fotografijom. Radio sam jedan kalendar na tu temu zahvaljujući kojemu smo im uspjeli napraviti hranilicu 2015. godine. Ljudi vole konje, i sve više me pitaju o njima. Moji polaznici na tečajevima fotografije također vole konje. Zato nisu isključeni ni novi projekti – zaključuje Kelava.
Korak, kas i galop... sve vrste kretanja konja tu se mogu vidjeti i tu oživljava priroda Hercegovine u kakvoj su živjeli naši stari, a za kojom mi danas pomalo žalimo i želimo je otrgnuti od zaborava. Zahvaljujući konjima, tim plemenitim životinjama i zahvaljujući onima koji se brinu o njima, na Bilima su uspjeli prošlost otrgnuti od zaborava.