Ne zove se Edward Snowden, nego Ensei Tankado. Obojica su radila u Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji (NSA) i obojica su svjesna do koje razine ta agencija prisluškuje sve i svakoga. Obojica su odlučila da to više ne kane skrivati i da žele upoznati javnost s tom protuzakonitom rabotom koja narušava i privatnost i ljudska prava. Obojica su se zbog toga našla u izravnoj životnoj opasnosti, no Snowden je još živ, a Tankada je likvidirao plaćeni ubojica kojeg je angažirao jedan od direktora NSA. Snowden kao da je nešto naučio na pogreškama koje je napravio Tankado. No, supstancijalna razlika između njih dvojice jest to da je Snowden čovjek o krvi i mesa, a Tankado književni lik koji je prije točno petnaest godina stvorio Dan Brown, i to pet godina prije svoje velike uspješnice “Da Vincijev kod”. Stoga nije čudno da su ljubitelji Brownovih romana, koji su pročitali napeti triler s elementima zavjere “Digitalnu tvrđavu”, u trenucima kada je Snowden “iskrenuo” svoj preteški teret imali efekt već viđenoga. Da, priče se gotovo potpuno podudaraju, a nekima se može učiniti da su Snowdenu uzor i nadahnuće upravo bili Tankado i Brownov roman.
Iako je i danas teško uhvatljivo što NSA doista jest i što radi, prije petnaest godina bila je riječ o državnoj agenciji koja je bila tajnovita do te mjere da se sumnjalo u to postoji li uopće. I Dan Brown u romanu navodi da su neki kraticu NSA tumačili kao “no such agency” (nema takve agencije).
Monstruozni TRANSLTR
Ako ste pažljivo pratili aferu vezanu uz Edwarda Snowdena, onda ugrubo znate i sadržaj “Digitalne tvrđave”. U središtu je radnje tajnoviti gigantski kompjutor TRANSLTR koji iz raznih izvora “isisava” sve moguće oblike elektroničke komunikacije u cijelom svijetu i u rekordnom vremenu dešifrira kodove kojima su te komunikacije zaštićene. Za njegovo postojanje ne zna nitko osim određenog kruga ljudi iz NSA, a riječ je o najvećem dosad proizvedenom računalu, čudovištu koje je gotovo potpuno smješteno pod zemljom.
Genijalni kriptograf Ensei Tankado, mladi Japanac koji je shvatio koji su razmjeri prisluškivanja i čitanja tuđih poruka, odlazi iz NSA, uz prijetnju da će svijetu otkriti postojanje TRANSLTR-a, ali i činjenicu da ova tajnovita agencija može prisluškivati bilo koga na planetu.
Tankado nije bio tako izravan kao Snowden. On je otišao iz NSA i napravio Digitalnu tvrđavu, elektronički kod koji nije moguće dešifrirati i koji bi mogao pomoći svima koji upotrebljavaju elektroničke komunikacije da se potpuno zaštite od NSA i njihove prisluškivačke rabote. Stavljanjem Digitalne tvrđave u promet, svemoćni TRANSLTR, koji je najsloženije kodove razbijao za sat-dva, postao bi nemoćna igračka. U slučaju Tankada postoji i element osvete – on je bio dijete koje je rođeno deformirano zato što je njegova majka bila izložena radijaciji nakon što je SAD bacio atomsku bombu na Hirošimu. Iako je majka umrla na porodu, a otac ga se odrekao, kako roman ide kraju, postaje jasno da ta osveta Tankadu nije bila primarni motiv koji ga je pokretao. On je, kao i Snowden, želio razotkriti protuzakonitu rabotu i bezočno kršenje ljudskih prava. Upravo zbog toga želio je da monstruozni uređaji poput TRANSLTR-a zauvijek nestanu s lica zemlje. Imao je genijalan plan koji je na kraju urodio i uspjehom, odnosno uništenjem svemoćnog računala. U mrežu je uspio uhvatiti i moćnog drugog čovjeka NSA, koji je u TRANSLTR skinuo Digitalnu tvrđavu s ciljem da ona postane glavno oružje NSA, ali i s namjerom da se on sam obogati. Upravo zato poslao je plaćenog ubojicu da ubije Tankada i uzme mu prsten s lozinkom koja otvara vrata Digitalne tvrđave. No, Tankado ih je s onoga svijeta uspio nadmudriti zato što njegov izum nije bio nikakav savršeni kod, već “kompjutorski kamikaza” koji razara svoga domaćina. Lozinka zbog koje je ubijeno nekoliko potpuno nevinih ljudi zapravo je bila aktivacijski kod, signal za potpuni napad i to ne samo na TRANSLTR, nego i na bazu podataka NSA. Glavna junakinja nije uspjela spasiti superračunalo, ali je u posljednjim sekundama uspjela spasiti bazu podataka, točnije riznicu tajnih podataka u koju bi svaki haker, ali i brojne druge obavještajne agencije htjeli ući.
No, više od svega, Brownov je roman priča o NSA, zlokobnoj i mračnoj agenciji o kojoj javnost zna vrlo malo. Brown je opisuje kao instituciju koja djeluje gotovo potpuno neovisno o federalnoj vlasti i zapravo je svojevrsna država u državi.
Uza sve to, ona ima i taj nevjerojatni stroj čijeg postojanja javnost nije svjesna, a koji 24 sata na dan “usisava” tuđe elektroničke poruke i razgovore, dekodira ih i analizira, a zatim i vraća u prvobitno stanje tako da onaj kojemu je poruka upućena ne može ni primijetiti da ju je već netko pročitao.
Fikcija u stvarnosti
Brojni analitičari i komentatori već su uspoređivali Brownow roman i Snowdena komentirajući da se jedan osrednje napisan triler pred očima cijeloga svijeta pretvorio u stvarnost. Također, napominju da sve ovo zapravo jako dobro pokazuje kako postoji vrlo mali broj izuzetno pametnih i odlučnih ljudi koji su, bez obzira na posljedice, spremni otkriti istinu o mračnim rabotama političkog establišmenta. Svi su zaprepašteni kojom je preciznošću Brown predvidio nešto što će se dogoditi petnaest godina nakon što njegov roman osvane u knjižarama. Stoga, zaključuju da je Brown, iako mnogi i ne cijene previše njegove književničke kvalitete, omiljeni pisac suvremenih liberala koji upozoravaju na to da vlade raspolažu tehnologijom koja im omogućava da u tajnosti zadru duboko u naše živote.