Jedan od najsnažnijih naših impulsa je želja za pripadanjem. Svi želimo biti dio nečega. Možda se zato tako rado identificiramo s nekim sportskim klubom ili tvrtkom, možda zato toliko želimo biti dio obitelji, možda zato toliko želimo biti dio nekog društva… U svijetu koji se stalno mijenja, u kojem mnogi tvrde da znaju sve, a mi se često osjećamo zagubljeno i nesigurno, pripadnost nečemu ili nekomu nam pruža toliko željeni osjećaj sigurnosti.
Npr., jeste li se ikada zapitali zašto ljudi ostaju u toksičnim odnosima?
Osim što im nije dovoljno stalo do njih samih, sigurno je razlog i u tome što je to jedino što doista poznaju. Oni se identificiraju, odnosno poistovjete s ulogom nečijeg partnera, neovisno o tome što im šteti takav odnos. Ako nisam tvoj/a, ne znam tko sam - kao da govore njihove postupci (rijetko izgovaraju takve riječi jer su često nesvjesni svog stanja). Slična je situacija s majkama čija se djeca odsele – Ako nisam majka koja se svakodnevno brine za svoje dijete, tko sam? A često i s muškarcima koji dožive promjene na poslu – Ako nisam regionalni voditelj, tko sam? Iz kulturoloških razloga, primarni identitet većine žena je obiteljski, dok se većina muškaraca identificira sa svojom poslovnom ulogom. To svakako ne vrijedi za sve žene i muškarce te svakako nije uputno da najsnažniju povezanost osjećamo prema svom poslu, ali u stvarnosti je to često tako.
Dakle, ljudi vole svoje uloge jer im one daju osjećaj pripadnosti. Vole biti nečija supruga, prijatelj, majka, zaposlenik jer im to daje osjećaj da znaju tko su i što im je činiti u životu. Sve te uloge imaju definirana pravila ponašanja pa stječemo dojam da znamo kako provesti život. Da parafraziramo starog Descartesa – Pripadam nekome, dakle jesam!
Da budem jasan, naravno da nije problematično imati prijatelje, partnere, suradnike na poslu ili obitelj. Naravno da je prirodno i zdravo da vam je stalo do članova obitelji i da joj poklonite jedan dio života. Problematično je ako uopće ne znate tko ste bez svih njih!!! Problematično je ako izgubite sebe nakon gubitka nekih od tih odnosa.
Dakle, ja jesam i muškarac, i otac, i Hrvat, i suprug, i prijatelj, i brat, i radnik u toj i toj firmi, i pisac, i bijelac, i vjernik, i sin, i ljubitelj zdravog razuma, i imam još ogroman broj raznih identiteta, odnosno uloga. I itekako uživam u tome što sam otac, i što sam pisac, i što sam nečiji suprug, ali sam istovremeno svjestan da sam sve to i još mnogo, mnogo, mnogo više. Svjestan sam da su te uloge tu kako bih spoznao svoj iskonski identitet koji ima jednu jedinu potrebu – živjeti ljubav. Sve moje uloge nemaju svrhu u samima sebi, njihova je svrha da mi pomognu osjetiti sebe kao česticu ljubavi!
Ljubav prema ulogama koja je jača od ljubavi prema životu jedan je od glavnih razloga zašto se ljudi opiru promjenama. Ako ste poistovjećeni sa svojim ulogama, onda nećete htjeti promijeniti ništa u vezi njih jer ćete imati dojam da tako „ubijate“ dio sebe. No to je jako problematično jer su vaše uloge najčešće izvor vaše nesreće, odnosno da budem maksimalno precizan - živite nesretno zbog određenog doživljaja svojih uloga. Ako ste pristali biti supruga kakva ne želite biti, prijatelj kakav ne želite biti, partner kakav ne želite biti… želite li biti sretni, morate promijeniti te uloge. Prihvatiti odnos u kojima ne dobivate ono što zaslužujete je dokaz kompromitiranja i zato biste trebali izbrisati tu ulogu, odnosno doživjeti je na drugačiji način!
Jer promjena koja vas približava sebi ne može biti loša, zar ne?
>> Bruno Šimleša za Vecernji.hr: Kako psiha utječe na zdravlje?