Batine - u Hrvatskoj i danas gotovo praksa

Vlastiti strah, neznanje i nasljeđe svojih roditelja među najčešćim su razlozima zašto roditelji ponekad kao odgojnu metodu odlučuju koristiti fizičko kažnjavanje. Bilo da je riječ o ‘udarcu po guzi’ ili batinama i jedno i drugo u očima svih institucija potpuno je neprihvatljivo, što dokazuje i Obiteljski zakon u kojem izričito stoji zabrana tjelesnog kažnjavanja djece. Ipak, čini se da stara narodna o tome kako je batina izašla iz raja u našim krajevima još uvijek drži vodu.

- Nažalost, iz mnogih pokazatelja možemo zaključiti da je tjelesno kažnjavanje u našem društvu još uvijek široko prihvaćeno kao ‘metoda odgoja’ u obitelji i izvan nje, unatoč brojnim argumentima koji ukazuju na njegovu štetnost., primjećuje pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić te dodaje kako se u Hrvatskoj unatoč kvalitetnim propisima koji zabranjuju tjelesno kažnjavanje djece u nekim slučajevima uočava neujednačena primjena propisa, odnosno da čak i kad nasilje nad djecom bude prijavljeno, ono prolazi nekažnjeno.

Među roditeljima pak postoji vječno otvorena diskusija o tome trebaju li roditelji ipak imati pravo tu i tamo lupiti vlastito dijete po guzi, a da pri tome ne strahuju od kaznene prijave.

- Djeca najbolje znaju kako pogoditi tamo gdje ne treba, i daleko od toga da odobravam fizičko kažnjavanje u takvim slučajevima, no ako mi kćer pretrči cestu iz inata, dakle dovede se u po život opasnu situaciju, smatram da je moje pravo lupit ju po guzi, jer jednostavno mora uvidjeti da postoji razlika između zabrane pretrčavanja ceste i zabrana tipa, poslije osam sati nema crtića., smatra Marina P. majka troje djece.

Da postoji razlika između zlostavljanja i udarca po guzi slaže se i ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece doc. dr. sc. Gordana Buljan Flander, no to ne znači da ijedno smatra prihvatljivim.

- Postoji razlika između fizičkog zlostavljanja i odgojno neprimjerenih postupaka. Zlostavljanje je fizičko kažnjavanje koje duže traje i kojim nanosimo ozljede djetetu. Odgojno neprimjereni postupak je manje štetan ali je ipak nasilje. Samo je intezitet nasilja manji. Najbolje bi bilo kad bi se roditelji zapitali zašto bi istukao nekoga tko je manji i slabiji od mene ako se neću potući s prijateljem ako se oko nečeg ne slažemo i koju to poruku šalje djetetu. Batine uče djecu da je nasilje način za rješavanje problema, objašnjava Buljan Flander te dodaje kako dva tri puta udarac po guzi nije zlostavljanje ali može postati loša praksa.

S ovime se slaže i pravobraniteljica Jelavić koja posebno naglašava da se tjelesno kažnjavanje ne smije tolerirati niti izvan obitelji.

- Teško da će netko završiti u zatvoru jer je ‘lupio dijete po guzi’. No i takvo udaranje jest oblik nasilja jer se djetetu nanosi bol, smatra Jelavić te dodaje kako se iz nasilja rađa nasilje - Toleriranjem tjelesnog kažnjavanja u obitelji, ali i u školi ili u sportskom klubu i na drugim mjestima gdje se djeca susreću s odraslima, djeci se šalje poruka da je ono prihvatljivo, a posljedica su sve teži oblici nasilja među sve mlađom djecom. Tjelesno kažnjavanje uči djecu da je nasilje prihvatljiva i primjerena strategija za razrješavanje sukoba ili postizanje da ljudi čine ono što se od njih traži. Batine ne uče djecu da poštuju pravila niti da uspostave unutarnju kontrolu.

No pravo pitanje koje se postavlja je zašto uopće roditelji i/ili profesori, i dan danas uz sve moguće edukacije, medijsku pozornost i na kraju krajeva potencijalne kazne, pribjegavaju batinama kao odgojnim mjerama.

- Roditelji često misle da je to najefikasnija odgojna mjera i znaju mi često reći i mene su tukli pa što mi fali. Smatraju da ne mogu bez batina naučiti djete da razlikuje dobro od lošeg, a u biti ga time uče što je loše ali ne i što je dobro. Nekad kažu i da ih tuku jer ih vole i zaista misle da to zato rade a poslije se čude kada njihova kćer nađe partnera koji na isti način pokazuje ljubav ili njihov sin na taj način pokazuje ljubav prema partnerici., objašnjava doc. dr. sc. Gordana Buljan Flander te dodaje kako je jedan razlog za fizičko kažnjavanje i to što su roditelji to naučili od svojih roditelja. - Znam im reći da su nama naši roditelji ostavili u nasljeđe mentalnu kutiju s odgojnim alatima. Na vrhu je odgojni alat koju su najčešće koristili, pa kada smo nervozni ili pod stresom stresu posežemo za onim alatom koji je na vrhu kutije. Važno je objasniti roditeljima da možemo naći i druge odgojne alate, samo treba malo dublje zagrabiti po toj kutiji.

Ono što ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece savjetuje je sistem davanja i ukidanja privilegija, u smislu da se poželjno ponašanje nagrađuje na primjer ekstra crtićem ili pričom prije spavanja, dok se isto to može ukinuti ukoliko je dijete prešlo postavljene granice.

- Jako je važno naglasiti da roditelji nikako ne smiju miješati odgoj bez batina s odgojem bez granica. Ne tući djecu ne znači sve im dopustiti jer djeca moraju imati zadane granice. Postavljanje granica omogućuje izbjegavanje konflikata i igre moći između roditelja i djeteta. Takve granice dozvoljavaju djeci da ona budu odgovorna za svoje ponašanje., objašnjava Buljan Flander te zaključuje kako je to jedini način da djete jednog dana i samo nauči postavljati granice.