Beskućnica je, a ima magisterij i priprema izložbu slika

- Beskućnica sam. Srećom, žene u Splitu nisu na ulici. Mi smo na Mejašima, u kući udruge Most. Trenutačno nas je sedam. Sve smo različitih godina, navika i mentaliteta, ali dobro smo se uklopile. Imamo sve uvjete koje se može imati - počinje priču Davorka Čavar, četrdesetogodišnja Sarajka, jedina korisnica splitske stambene zajednice za beskućnice koja je pristala na razgovor za Večernji list. Ona nije beskućnica kakvu bismo očekivali sresti. Umjetnica je, fakultetski obrazovana. Magistrirala je grafiku u Sarajevu, a predavala je likovni u srednjoj likovnoj školi Gabrijela Jurkića u Mostaru. 

Cijeli rat provela je u Sarajevu, preživjela strahote i danas joj je dijagnosticiran PTSP. Upravo zbog njezine bolesti ona i suprug odlučili su se prije nekoliko godina doseliti u Split. 

Na ulicu u pet ujutro! 

- Bili smo podstanari. Suprug je radio na crno. Sve je bilo teže pronaći posao, ostali smo bez primanja i dogodilo se to da gazda nije htio čekati ni pet dana da se plati stanarina. U pet sati ujutro nas je digao iz kreveta i izbacio van. Srećom, bila sam u kontaktu s paterom Jozom Ćirkom. On je kontaktirao udrugu Most i tako smo došli tu, u prihvat. Već četiri mjeseca suprug je u muškom prenoćištu, a ja u ženskoj kući - ispričala nam je Davorka. 

- Ženama je daleko teže opstati na ulici - tvrdi Fabjan Jelaska, voditelj oba Mostova prihvatilišta za beskućnike u Splitu.

- Slabije su tjelesne građe zbog čega su na meti nasilnika, pljačkaša, svodnika i silovatelja. Ostale beskućnice koje su privremeni dom našle u Mostovoj kući starije su od Davorke - kaže.

- Kod nas su ih dovele socijalne nevolje. Uglavnom su bolesne, a teško podnose i psihološki pritisak. Podršku obitelji uglavnom nemaju. Sve, osim Davorke, imaju djecu koja su u domovima ili su odrasla, ali nisu s njima u vezi - opisuje Jelaska. 

Davorka supruga ne smije dovoditi u žensku kuću, a i ona ne može u muško prenoćište u kojemu trenutačno noći provodi 16 muškaraca.

- Postoje pravila koja poštujemo. Muškarci ne mogu doći k nama i nalazimo se vani - kaže Davorka koja se, unatoč svemu, još uvijek zna iskreno nasmijati. 

Nada u bolje sutra 

- Suprug i ja sada opet hodamo! - zaključuje uz glasan smijeh. Uvjerena je da će ova teška vremena proći. 

- Ovo me je očvrsnulo, mnoge sam stvari shvatila. Nitko ne zna što ga sutra može snaći. U početku je i meni samoj bilo teško zbog spoznaje da sam beskućnica, ali krivo mi je kad nas ružno gledaju. Razočarali su me ljudi, izgubile su se vrijednosti. Nije sve materijalno! Gdje je razumijevanje?! - pita se Davorka. Ipak, na budućnost gleda s optimizmom. 

- Naći ću svoj mir i ponovno se vratiti svom životu. Sad sam stala, sagledala sebe i situaciju, ali krenut ću dalje. Uz pomoć Mosta pripremam prodajnu izložbu grafika u crkvi Gospe od zdravlja. Stat ću na noge! - uvjerena je Davorka Čavar. 

Na žalost, ostali splitski beskućnici nemaju razloga za optimizam. Posao je za njih sve teže naći, Jelaska kaže, gotovo nikako ove godine.

Đordana Barbarić, predsjednica Mosta, tvrdi da je većina beskućnika u Hrvatskoj bez ikakvih prava jer nisu u mogućnosti doći ni do osobnih dokumenata.

- Riječ beskućnik ne pojavljuje se ni u jednom državnom dokumentu, čak ni u Zakonu o socijalnoj skrbi. Nema strategije zaštite i plana rada s ovom kategorijom građana - upozorava Đordana Barbarić.  

U Hrvatskoj je, procjenjuju u Mostu, između 600 i 1000 beskućnika, a u svijetu 1,3 milijarde. U EU gotovo 60 milijuna ljudi živi ispod crte siromaštva. Udio žena u najsiromašnijoj populaciji u svjetskim razmjerima je 70 posto. Mi taj omjer u Hrvatskoj ne znamo. Nemaju adresu, ne mogu izvaditi osobnu iskaznicu, bez nje se ne mogu zaposliti i to je začaran krug. Bez dokumenata nemaju pravo glasa, ne mogu ostvariti socijalnu pomoć ni zdravstvenu zaštitu. Najbolji primjer o tome da su beskućnici “neželjena” djeca jest slučaj iz Splitske bolnice koja je za liječenje troje beskućnika koji su lani umrli u bolnici Mostu ispostavio račun za troškove liječenja na 70.000 kuna!