Bol na Braču: I čaša vode je luksuz

Je l’ vam se dogodilo da izgubite majicu? Konkretno, da vam ispadne iz džepa? Ja sam debitirao upravo na Braču. Znoj curi u oči, sunce tuče, a probijam se niz padine bračke divljine po kozjim putovima. Majicu sam skinuo, zataknuo u džep i negdje je ispala. Vraćam se uzbrdo, nakon kilometra me čeka. Nitko je nije uzeo. A i tko bi? Putem nikoga ne srećem, samo kamenje. Tu mogu i gol hodati. Svaki korak kao po jajima, očekujući kako će me kakva zmija pozdraviti. Srećom, i njima je prevruće pa spavaju negdje u hladu. Destinacija mi je Pustinja Blaca, skriveni samostan koji sam vidio na fotografijama, a koji izgleda kao da je na Tibetu, a ne na Jadranu, nama pod nosom. Nakon dugog probijanja po zvizdanu, dobivam što sam tražio. I zaslužio. Iza jednog zavoja, niotkud, sramežljivo se pokazuje, a zatim zasja u punom sjaju. Samostan iz 16. stoljeća uklesan u stijenu, do kojeg se može doći samo pješice.

U vrijeme ručka

Na ulazu u Pustinju Blaca dočekuju me braća Zoran i Luka Vranjičić, jedine dvije duše na ovom pustom dijelu Brača. Uz mene.

– Otkud ti na plaži? – pitaju me smijući se.

Dakako, plaže ovdje nema. Ni vode, ni struje, ni ljudi.

– Hajde, što stojiš tu na suncu, uđi u kuhinju – zovu me k sebi. Došao sam u doba ručka, na stolu krumpir, salata, nešto mesa. Navlačim majicu, ulazim u samostan.

– Gladan? – pitaju, a ja odmahujem glavom.

– Mi nismo ni na nebu, ni na moru, a ni na zemlji – govore. Oni su vodiči. Tko naiđe, pokažu mu samostan.

– Pa, dečki, kako izdržite cijele dane ovdje, zaboravljeni od svijeta? – pitam ih.

– Volimo ovo mjesto, inače ne bismo mogli – govori Zoran Vranjičić (42), vodič u tom jedinstvenom spomeniku kulture. – Naslijedili smo našeg oca Antu koji je ovdje radio, a mi se kao djeca igrali u samostanu – objašnjava brat Luka (49).

Gosti, poput mene, svaki dan kapnu tu i tamo, a oni ih dočekuju sa smiješkom. Raširenih ruku. U pustoši. Pustinji.

– Svećenici koji su bježali iz Poljičke Republike od Turaka, njih trojica, ovdje su 1551. pronašli skrovište, na mjestu na koje ih je uputio ovdašnji knez. U špilji Ljubovica počeli su graditi, a sve što vidiš stvaralo se punih 300 godina.

Otkud ime Pustinja Blaca?

– Bili su red pustinjaka, eremita, u narodnom govoru remita, pa je zato Pustinja, a Blaca jer je špilja bila puna blata.

Jesu li ih Turci ikad našli? I kako su preživjeli u pustoši? Što su radile generacije?

– Nije ih nitko pronašao! Ni Turci, ni gusari, nitko... Imali su vinograd sa starom sortom plavca, pčele, masline i ovce. Nedostajao im je samo cukar, šećer, pa su koristili med. Imali su vlastite jedrenjake, s kojima su preko Trsta trgovali čak s Bečom. Sve je bila kompenzacija, uzimali su u Beču robu koja im je nedostajala i dopremali je brodovima.

Znači, kao i danas, nema keša, samo kompenzacija?

– Tako nekako. S koljena na koljeno, stričevi su slali nećake na školovanje u Beč, zatim bi se oni zaredili te počeli živjeti u samostanu. Mijenjale su se generacije sve do 1963. kada je svećenik Nikola Miličević umro. I time je priča stala.

Težak 400 kilograma

Provode me po samostanu, u kojem je crkva, škola, biblioteka, radna soba, kuhinja, čak i oružarnica. Sve je staro, samo je krevet nov.

– Na ovaj je krevet, prije šest godina, pala stijena s obližnjeg brda i prepolovila ga. Stradao je krov, pod i zatim krevet, gromada je bila ogromna. A na tom krevetu mi vodiči spavamo. Srećom toga dana nikoga nije bilo. Tri godine bili smo zatvoreni – govore i nude mi vodu.

Pijem vodu iz svoje boce, jer oni sve što imaju moraju nositi. Ili sami ili na konjima. Tu je i čaša vode luksuz.

U jednoj sam prostoriji vidio i pravi koncertni klavir. Pa kako je on stigao?

– Težak je 400 kilograma, a početkom 20. stoljeća nosilo ga je 12 Bračana. Trebalo im je osam sati, a putem su popili 56 litara vina. Da nije bilo vinske motivacije teško da bi pristali na takav napor.

U prostoriji do klavira je i teleskop. A on?

– Svećenik Nikola Miličević, kojeg smo spomenuli, otkrio je njime dva kometa i jedan asteroid. Bio je u to doba najveći na Balkanu, a radi se o tridesetim godinama prošlog stoljeća – govori Zoran.

– A ove puške, je l’ pucaju? – pitam braću.

– Više ne. One su im bile za obranu, ali do samostana se nitko nije penjao, nije ga ni mogao naći, niti je znao da postoji...

Nude me rakijom za okrepu prije uspona natrag po kamenju. Ići dolje bila je dječja igra. Povratak je drugi dio avanture, po kamenjaru do parkirališta dva i pol kilometra.

>> Ljeti se od gostiju ni za kavu nema vremena, posjeti se ne primaju