S crnom maramom na glavi, crnom gustom bradom, zlatnim zubom koji nadaleko blješti i tetovažama po rukama, Boris Veličan sliči na pravoga gusara. Ovaj zanimljivi putopisac i akademski redatelj dočekao me je ovaj tjedan u zagrebačkoj pivnici u Savskoj kako bi mi ispričao zašto već treći put odlazi na surovu Aljasku. Naime, već je dvije zime proveo na tom američkom eksteritoriju koji su Amerikanci za šaku dolara kupili od Rusa 1867., a onda ondje pronašli zlato, srebro i – obilje ribe.
Upravo je ribolov privukao našeg junaka da se otisne na Aljasku. U dva navrata, ukupno sedam mjeseci, od čega dva mjeseca u komadu na pučini bez kopna na vidiku i daleko od civilizacije radio je na ribarskom brodu na Aljasci i tako se pripremao za snimanje svoga dokumentarca “Piratska riba“. Sada se sprema na novi put na Aljasku kako bi taj film, nakon višegodišnjeg pripremanja, završio.
Brod pun kriminalaca
– Da bi napravio dobar dokumentarac trebaš iskusiti život na brodu. Priznajem, nije bilo lako ni jednostavno. Iskustva nisam imao nikakvog. Nisam znao ni čvor vezati, a kamoli voziti brod, što sam bio prisiljen odmah prve noći nakon dolaska. Jedino sam znao napraviti marinadu i ispeći ribu. Prvu večer na brodu zapalo me dežurstvo od 2 do 4 sata i morao sam preuzeti kormilo. Penjući se na palubu mislio sam da se šale sa mnom. Međutim, kada mi je prijatelj počeo objašnjavati smjerove i kutove puta shvatio sam da nije šala. Još sam ga, za svaki slučaj, pitao gdje je kapetan, a on mi je onako ležerno odgovorio – spava. Bila su to najduža dva sata u mojem životu – prisjeća se Boris.
– Sljedećeg jutra pitao sam kapetana Ludgera Dochtermanna zašto je meni dao upravljati brodom kad ima pun brod moreplovaca. Objasnio sam mu da nikada u životu nisam to radio i da mi prijatelji čak nisu dali ni da veslam na luftmadracu. “Vidiš li ti tko su ti moji moreplovci na brodu? Ubojice, kriminalci, lopovi… Od svih vas, ti mi jedini ulijevaš povjerenje”, bio je njegov odgovor.
U ožujku se Boris, ovaj put sa snimateljem Alanom Stankovićem, ponovno vraća na Aljasku gdje će boraviti najmanje mjesec dana kako bi završio film.
Dokumentarac “Piratska riba” govori o emotivnom odnosu dvojice suicidalnih muškaraca, 71-godišnjeg kapetana Ludgera Dochtermanna, Nijemca koji već godinama plovi ledenim Beringovim morem oko Aljaske i lovi rakove i losose, te Borisa Veličana, čovjeka koji se ondje pojavio slučajno i postao dio njegova života u trenutku kad ga je prvi želio okončati.
– Prije točno 50 godina, Ludger se preselio iz rodne Njemačke u Ameriku i postao ribar. Danas je milijunaš koji posjeduje dva velika broda, tridesetak skupih automobila, imanja u Kaliforniji, kuću u Seattleu i na Kodiaku (Aljaska), ima četvero djece s dvije žene i bio je sretan i marljiv čovjek do svoje pedeset i treće godine. Tada je otkrio da mu je otac Hans Dochtermann, njemački zapovjednik zračnih snaga, izravno odgovoran za jedno od najvećih stradanja u Drugom svjetskom ratu, onome kad je, pilotirajući avionom, bombom uništio engleski ratni brod “Rohnu”. Brod je potonuo i sa sobom odnio 1149 mladih vojnika, uglavnom Amerikanaca. Dogodilo se to u hladnom moru iznad Alžira 1943. On, koji Ameriku smatra svojom domovinom, nakon što je otkrivena više od 60 godina čuvana vojna tajna o tom potonuću, dobio je takvo breme na leđima od kojeg se nikad nije oporavio. Ali ipak je smogao hrabrosti doći na okupljanje veterana, ući u dvoranu, pogledati u oči sve sinove i kćeri stradalih, pročitati imena i činove njihovih otaca i posebice se ispričati svoj toj djeci koja nikad nisu saznala gdje su im nestali očevi. Bila su to djeca tih 1149 vojnika, a on dijete jedinog odgovornog za smrt tolikih ljudi – pun emocija i suosjećanja s kapetanom govori Boris.
Nakon toga Lu je nastavio ploviti sve više i sve dalje. Njegovu posadu čine njemu slični, luđaci nalik na likove iz filma “Pirati s Kariba”. Njegov brod jedan je od lošijih na Aljasci, hrpa starog željeza koja jedva pluta, ali on ne želi ribariti drugim brodom. U tom brodu zalijepljena je izblijedjela fotografija njegova oca u uniformi. Mnogi govore da je lud. Mnogi da je ekscentričan. Ipak, svi ga vole.
Posejdonovo prokletstvo
Iako ima milijune i mogao bi živjeti po luksuznim odmaralištima, on prkosi moru. Čudna je to ljubav. On želi umrijeti na moru zbog bremena koje nosi. Smrt ribara na Aljasci toliko je učestala pojava da se o tome govori kao o vremenskoj prognozi. Tisuće milja ledenih valova po kojima, kao orahove ljuske, plutaju ribarski brodovi. Nigdje na svijetu priroda i čovjek nisu toliko ravnopravni kao ovdje. Mi uzimamo od mora, ali i more, to mutno Posejdonovo prokletstvo leda i vode, uzima i nas. Ipak, sve ove godine Lu je izgubio 33 jako dobra prijatelja, ne poznanika (njih je puno više), ali more nikako ne želi uzeti njega. Ponekad, kad popije ruma, izlazi na palubu i, držeći kolt Smith & Wesson najvećeg kalibra, puca po moru. Ali more nikako da uzvrati pucanj. Ploveći sjevernim morima nekoliko mjeseci postao sam dio njegove posade – govori Boris.
Uzbuđen i pun doživljaja, Boris mi je rekao kako bi mi danima mogao pričati o suzama koje su pustili u noćima kad su desetmetarski valovi razbijali pramac, o tome što mu je sve kapetan pričao o svome ocu, o tome kako je kapetan slušao priče o njegovu izgubljenom ocu, ali je tada zastao i rekao: “Jedan mudar čovjek izjavio je da jedna slika govori više od tisuću riječi“.
– Ludger Dochtermann zavolio me kao sina, a ja njega kao svog izgubljenog oca. Neki stari hollywoodski film bi rekao da je to bio početak jednog divnog prijateljstva, dok bi realnost rekla da je to bio susret dvojice ljudi koji su jedno drugom bili Bogom dana terapija. I nisam siguran tko bi od nas prvi želio da ga more uzme – emotivno govori Boris. – Smrt je uvijek tu negdje u blizini i vreba. Uvijek postoji velika vjerojatnost da će brod potonuti ako ne reagiraš brzo. Na toj hladnoći brzo se stvara led na njemu i ako ga dovoljno brzo ne razbijaš ta težina će brod poslati na dno. Moraš vrlo oprezno hodati po palubi koja je uvijek vlažna i ledena i vrlo lako završiš u moru. Kada ribar padne u more, smrt nastupa u roku od tri do pet minuta. Dok se brod okrene i pronađe ribara, i to kad more ne divlja, treba najmanje deset minuta. Oni koji potonu povučeni špagom dva kilometra dugog i 800 kilograma teškog parangala, zauvijek nestanu u dubinama. Oni koji samo padnu i smrznuti ostanu plutati, njih se stavlja u ledenik za hranu u potpalublje. Svi mi idemo na brod spremni na smrt.
>> Boris Veličan i prijatelji glumeći Otvoreno predstavljuju knjigu