S nevjerojatnih 46 godina i devet mjeseci radnog staža, 65-godišnja učiteljica velikogoričke osnovne škole Eugena Kvaternika, Božica Horvačić otišla je u mirovinu. Iako se umiroviti mogla i ranije, ta joj opcija nije ni prošla mislima, jer svoj posao – jednostavno obožava. Više je to i od poziva, a kudikamo više od poimanja rada koji se svodi na iščekivanje petka i žaljenje zbog ponedjeljka. Ne čudi stoga što se novopečena umirovljenica još uvijek ne snalazi baš najbolje, piše Mirovina.hr.
Prvu mirovinu tek je dobila i s njom je, kaže, zadovoljna jer je u životu navikla na „više duha, nego kruha“. Ovih dana obišla je i svoje učenike, a ni ideja za daljnje stvaranje i nesebično davanje djeci joj ne nedostaje. S inspirativnom učiteljicom Božicom razgovarali su dok je uz računalo pila jutarnju kavu i uživala u kolačima koje je ispekla.
Započinje priču:
Nisam se još snašla, dugo sam radila i to je bilo nešto prekrasno. Znate, za mene je to bila jedna misija. Djeca se još kao mala igraju učitelja, a ja sam još iz tih dana znala da je to za mene. Raditi s tom nestašnom dječicom s krijesnicama u očima zaista je predivno. Kada taj posao obavljate sa žarom, voljom i ljubavlju, onda je on uistinu poseban. Naravno, nije uvijek sve bilo bajno. Jako sam sretna i da se opet rodim, ponovila bih isto, ako treba i za manju plaću. Baš sam jučer bila u posjeti svojim učenicima i kolegama, svi su se okupili oko mene
Priča nam kako je svoju energiju prenosila na učenike pa su tako pjevali, plesali, glumili, stvarali likovna djela i sudjelovali na natjecanjima. Njezin dosje ispisan je brojnim postignućima i priznanjima. Premda za njih nakon gotovo pola stoljeća predana rada nije odlikovana ordenom poput nekog vojnika, u svojim je rukama imala budućnost učenika koje je motivirala za stvaranje te ih učila kako ni iz čega stvoriti nešto. Osim iz obrazovanja, najvažnije životne lekcije prenijela je i dalje djeci iz vlastite obitelji. Ima ih čak tri, kaže, onu s majkom i ocem te sedmero braće i sestara u roditeljskom domu, zatim vlastitu sa suprugom i dvoje djece te – školsku.
Učiteljica Božica kaže:
– Često razmišljam o tome kako smo kao društvo danas postali zagađeni ambalažom. S djecom sam uvijek stvarala iz onoga što su ljudi odbacili jer tako potičemo kreativnost umjesto da stvaramo nepotrebni trošak. Općenito, kada motivirate djecu, ona će rasti unatoč modernoj tehnologiji. Nju ne treba odbacivati jer time samo sebi otežavamo.
Tako sam svojim učenicima rekla da sam jako staromodna, ja sam njih naučila ono što znam, ali i oni mene jako mnogo o računalima. Istina je da je djetinjstvo danas komercijalizirano u odnosu na prije. Nije mi to smetalo, smetalo mi je što treba unaprijed planirati ako učenike želite izvesti izvan škole. Nekada je to bilo normalno pa smo svaki dan u parku čitali pjesme…
Tolike godine radnog staža duguje sretnim okolnostima neprekidnog radnog odnosa, no nije uvijek sve bilo lagano. Raditi je počela već s 18 godina te se usporedno s time školovala. Obitelj s devetero djece zahtijevala je da se u kuću donese plaća i čovjek je tada bio sretan što radi. Prvih godina podrazumijevalo je to i rad na terenu, u malim seoskim školama, do kojih se vozilo i pješačilo po pet kilometara.
Prisjeća se kako je vozač autobusa nekad znao zaboraviti na nju pa je morala ići pješice.
– Nekada me znalo biti strah, ali imala sam povjerenja u mještane pa smo se znali dovikivati na putu kako bismo znali da je sve u redu. Bila sam mlada i sretna što radim – kaže Božica.
Sa sedmero braće i sestrom odgajana je od majke koja nije bila obrazovana, ali od koje su naučeni životnom blagu te kako biti motiviran sitnicama, biti zadovoljan s malo se izdići iznad teškoća.
Skromna učiteljica kaže da ne može tako malo zaraditi koliko joj malo može trebati. Dodaje da bi bilo lijepo krstariti, ali u njezinom sustavu vrijednosti to jednostavno ne postoji.
– Uživam u malim stvarima, svojoj vikendici i unucima. Imam dvije već velike unuke i dva unuka. U Zagrebu su pa se ne viđamo onoliko koliko bih htjela, ali najmanje je to četiri puta mjesečno. Staromodna sam, volim kada je obitelj na okupu, objašnjava umirovljena učiteljica.
Uoči 66. rođendana otkrila je kako će provesti vrijeme u mirovini:
Prvi dan mirovine gledala sam kroz prozor djecu na putu za školu. Bilo sam jako tužna, ali onda sam si rekla da ne može vječno, da trebaju doći raditi mladi ljudi. Pripremila sam si za čitanje mnogo knjiga koje sam propustila, malo šećem, sa suprugom sam, pravila sam zimnicu… Pečem i kolače, ali se srećom ne debljam jer svaku večer vježbam. Ali, morat ću si naći još nešto. Imam dosta dramskih tekstova, djeci prilagođenih priča koje ću prepisati
Svaki je dan u školi za nju bio praznik, pogotovo u poslijepodnevnim satima, pa se u skladu s time i uređivala za posao, kako kaže, kao da ide na kakvu proslavu.
Božica zaključuje da je život kao ikebana, kako ga ukrasiš, takav će ti i biti, kao što je govorila njezina majka.
Mnogi učitelji i naravno učiteljice su pravi veliki ljudi!