Julija Novosel

Brođanka u Indoneziji: Ovdje nema točnosti i plana

11.10.2017.
u 22:07
Svestrana glazbenica i studentica Glazbene akademije u Zagrebu Julija Novosel u dalkoj Indoneziji studira i sviranje tradicionalnih brončanih udaraljki te zemlje.
Pogledaj originalni članak

“Bijelci su ovdje uvijek predmet pomnog promatranja, svi se žele slikati sa mnom i sve ih zanima zašto ste došli”, počinje svoju priču mlada Brođanka Julija Novosel.

Svestrana glazbenica i studentica Muzičke akademije u Zagrebu sada studira karawitan na Institutu za umjetnost u dalekoj indonezijskoj Yogyakarti, na koji se upisala zahvaljujući stipendiji i pozivu indonezijskog veleposlanstva.

Svaki gamelan ima dušu

Karawitan je naziv koji obuhvaća gamelan, umijeće njegova sviranja, pa i glazbu za gamelan, ansambl brončanih udaraljki tipa gongova i metalofona. U gamelan se ubrajaju i bubnjevi koji vode cijeli ansambl, rebab (srodan našim guslama), gambang (poput ksilofona), suling (uzdužna flauta od bambusa) te pjevači. Samo na Baliju koji je relativno malen otok razlikuju 20 tipova gamelana. Koliko je tek glazbenih stilova koji se uz njega vežu, može se samo zamisliti.

– Glazba za gamelan u mnogočemu je različita od zapadne na koju smo mi navikli. Ljestvice prema kojima se ugađaju instrumenti temperirane su tako da svaki gamelan ima svoju ugodbu koja rezultira drugom bojom i osjećajem, zbog čega se vjeruje da svaki gamelan ima dušu – ističe Julija. Na studiju su joj bili ponuđeni gotovo isključivo praktični predmeti na kojima uči svirati različite gamelane i stilove. Nastava je uvijek grupna, svi uče istovremeno i rotiraju se na instrumentima kako bi ih sve obuhvatili. Stipendisti programa Darmasiswa studiraju odvojeno od domaćih studenata, a nastava se održava kombinirano na engleskom i indonezijskom jeziku.

Prvih nekoliko tjedana, priznaje, bilo joj je, kao i svim ostalim strancima, pomalo teško. Ono što kolokvijalno nazivamo kulturnim šokom ondje se odvija na mnogo razina, od života u pretežito muslimanskoj zajednici do promjena vlastitih životnih navika, od velikih do najsitnijih.

Tu spada navikavanje na drugačiji okoliš, na ekstremne klimatske uvjete, ali isto tako i nepoznavanje jezika, jer veliki je problem to što samo mali dio Indonežana govori engleski.

– S vremenom sam se uhodala iako se ovdje mnogo stvari ne može predvidjeti. Motor će vam često otkazati poslušnost baš kad je hitno, profesori rijetko unaprijed otkažu predavanje pa ih možete čekati i po sat vremena prije nego što saznate da neće doći, probe rijetko počinju na vrijeme i obično kasne barem sat vremena. Ako se nečem učim cijelo vrijeme, onda je to strpljenje – smije se Julija.

Unatoč svemu, uspjela se naviknuti i uključiti u lokalni život. Svira u nekoliko grupa gamelana, često je zovu za najrazličitije projekte, od klasične do etnoglazbe, a posebno ističe priključenje bendu Nusa Tuak koji promovira kulturu svoje regije i tradicijski žičani instrument sasando. S njima redovno nastupa i trenutačno su u procesu snimanja albuma. Život u Indoneziji u velikoj je mjeri uvjetovan monsunskom klimom, s visokim postotkom vlage u zraku i izmjenom sušne i kišne sezone. Zbog svega toga, ali i socioekonomskih uvjeta ljudi su ondje naviknuti na skromnost.

Kuće su jednostavne, gradi se što je nužno pa stropa često i nema, kao ni vodovodnog i kanalizacijskog sustava ili tople vode, a i namještaj je sveden na minimum.

Pitka voda dostupna je u galonima i bocama, struja se većinom kupuje na bonove, a hladnjaci tek postaju standard.

Prženi skakavci su kao čips

– Sve ovisi o tome gdje se nalazite. Na sjeveru Yogyakarte nešto je ugodnije, ali skuplje. Od grada do grada životni standardi i plaće se mijenjaju, s obzirom na to da su takve stvari u velikoj mjeri pod ingerencijom lokalne politike – objašnjava 23-godišnja studentica.

Indonežanima ne treba puno da bi bili sretni. Vesele ih male stvari, svaki susret te ih manje opterećuje sve materijalno jer će prije ili kasnije propasti. Izuzetno su druželjubivi i drže do zajednice u kojoj žive. Taj su obrazac zadržali s dolaskom interneta pa intenzivno koriste društvene mreže. Po tome su, kaže Julija, valjda prvi u svijetu.

Valja napomenuti i kako je Yogyakarta studentski grad, s više od 150 javnih i privatnih učilišta gdje se okupljaju studenti iz cijele Indonezije, od Sumatre do Papue. Hrana se većinom sastoji od riže, ribe, rezanaca, omleta, soje i ljutog umaka, a najneobičnije što je kušala su prženi skakavci, koji su joj se svidjeli i podsjećaju je na čips.

Mnoge stvari koje bi trebale biti rutina ondje izgledaju drukčije. Tako je i njezin odlazak istoj frizerki svakih nekoliko mjeseci zanimljiv:

– Kako se šišam na kratko, frizerka se uvijek čudom čudi i pita jesam li muško. Jednom me ošiša dobro, sljedeći me put očerupa, a treći me put očisti četkom za cipele...

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 3

Avatar ivek
ivek
22:24 11.10.2017.

Yogyakarti mnogo je lijepo,,,,nema sto...sam pozeljet

AL
alf
22:41 11.10.2017.

Svi sezele s njom slikati! Indonezija je puna osoba iz Evrope pa neznam zasto je ona tako trazena, mozda zbog muske frizure.