Klimno, malo mjesto na Krku, stidljivo se skriva, u njega će doći samo turisti-znalci. Drugi će u razvikanu Bašku, Krk, Malinsku, Vrbnik, Njivice... A eto, za Klimno ni ploče na glavnoj cesti. Tek sramežljivo na jednome mjestu nakon Krčkog mosta oznaka Čižići, a tek onda – Klimno! Čokavski – Kivno. Sunce nemilosrdno udara, a plažom kupači švrljaju namazani morskim muljem, blatom.
Kapetan zavezan za kormilo
– Mažemo se blatom i genijalno je! – govori poljska obitelj Wyrostek.
Pawel (42), imenjak legendarnog češkog nogometaša Nedvěda, namazan ljekovitim blatom od tabana do ušnih resica, govori:
– Klincima je fora, a ni nama nije mrsko.
Supruga Iwona (35) dodaje:
– Nekad smo ljetovali u Brelima, ali sada su djeca mala i ne bi izdržala toliko dug put od Krakowa, pa smo došli na Krk, u Klimno. I uživamo – govori Poljakinja Ivona.
Ljetuju u Klimnu koje je poznato po kalafatima. Ne po kalifatima, već kalafatima – graditeljima brodova. U mjestu koje broji manje od 200 ljudi, nekoliko je obitelji koje generacijama kuckaju, bruse i savijaju drvo. Djed Ivan (84), sin Slavko (49) i unuk Marin (19) tri su generacije iste obitelji Mihajić koja gradi brodove, obrt se zove, a kako drukčije nego – Leut.
– Restauriramo, gradimo, popravljamo. Eto, čeka na restauraciju i Titov gliser “Riva” (najšminkerskiji gliser talijanske proizvodnje, često i s Lamborghinijevim motorima, nap. a.), sav u mahagoniju, kakav ste mogli vidjeti u filmovima o Jamesu Bondu.
Po čemu je drvo bolje od plastike?
– Po svemu! Drveni brod radi se šest do sedam mjeseci, a plastični, ako ima kalup, napravi se za šest do sedam dana. I drveni brod, naš, ima dušu... Susjedi Jurići imaju četiri generacije brodograditelja, eto sad Toni (84) radi s unukom Antonijem drveni brod, a (g)rade i Trubići, Kirinčići...
Mažu li se domaćini blatom? Turistima je ono izuzetno privlačno?
– Mazali smo se u školi, poslije za to više nema vremena. Radimo – kažu Mihajići.
Pričaju domaći i o povijesti mjesta.
– Tu se, nedaleko, potopio grčki trgovački brod. Vozio je iz Senja drvo u Trst, a oluja ga je uhvatila i bacila ovdje na grote. Kapetana su pronašli zavezanog za kormilo, potonuo je zajedno s brodom. Eto, danas je to roniocima turistička atrakcija. A obližnju spilju Biserujku prate priče o tome da su u njoj gusari čuvali blago.
Blago, mislite li na ovce?
– Ma ne, pravo blago! Pa to su bili gusari, kakve ovce – kaže smijući se Slavko Mihajić.
Ribarsko je to mjesto. Mihajići su se u šest ujutro vratili s mora. Što je bilo u mreži?
– Arbuni, plavice, šaruni i srdele. Bit će za ručak – govore.
U Klimnu pričaju i jedan štos.
– Kladili smo se jedne Nove godine, a bio je mraz, temperatura ispod nule, tko će se okupati. Okupao se jedan susjed, ali za okladu – za pečenog vola! I skočio je u vodu, smrznuo se, nije mu bilo lako, ali je poslije 1000 ljudi jelo vola pečena! Cijelo je mjesto nahranio, poslije smo ga ugrijali pićem – pričaju ribari.
Tajna brudeta – kuharica
Koja je tajna pravoga brudeta?
– Tvrda riba od kamena, može škarpina, čaća, pauk, čak i rakovi. Ide i sipa. I najvažnije – dobra kuharica! – govore.
Lijepo je Klimno mjesto, no pomalo usamljeno. Malo je ovdje turista, ima ih nešto u kampu Slamni, a najviše je Slovenaca. Na području općine Dobrinj deseci su vila s bazenima, a osim turizma preživljavaju od ribarstva i poljoprivrede. Tu su četiri restorana, sjajan “Žal”, ispred kojeg gosti mogu vezati i brod, zatim “Lanterna”, “Oleandar” i “Klement”. Plažni bar nosi ime “Soline”, a obližnji otočić Kirinčić nekad je bila destinacija na koju su gosti brodovima iz Crikvenice dolazili na roštilj. Mjesto je mirno, povučeno, neobično za Krk. U Klimnu nema brige, mjesta ima gdje god se turist okrene, ali je, eto, zaista malo pusto.
– Nemamo ni hotela. Tu kod nas dolaze oni koji žele mir. A blizu smo metropole, blizu Rijeke, ma do Klimna doći je čas posla! Dođite, tko je usput, tu smo – govore domaćini. I cijene su takve, pristupačne. A kafić – prazan. Za odmoriti dušu, nedaleko od Zagreba, nije loše. A možete se mazati i blatom. Ljekovitim, dakako.
Kad pocinje sezona?