Na obali Drave, u rukavcu koji čini potkovu oko sela Ješkova, na mjestu kojim satima nitko nije prošao, dva ribiča Siniša i Dino, strpljivo sjede uz štapove. Okreću se sa zanimanjem kad vide automobil koji staje.
– Grize li?
– Ma kakvi… Ali, ne odustajemo.
– A što hvatate?
– Štuke.
Dečki, pa jedna je iza vas! Okrenu se oni prema polju, pa u smijeh.
– A to je ova, drvena, od Drageca… Ta nam ne stane na štap – kažu dečki.
Jedan ima i logo ribe na kapi, dečki su pravi profići.
Park divovskih skulptura
A ta drvena štuka, divovska, možda je duža od deset metara. Donedavno je bila – najveća drvena skulptura na svijetu!
– Ima 10,58 metara. Bila je i u Guinnessovoj knjizi rekorda kao najduži kip izrađen od jednog drveta, a izradili smo je ovdje na jednoj slikarsko-likovno–kiparskoj koloniji u mojoj kući. Neki Francuzi sad su napravili 11-metarskog Pinokija pa skinuli naš rekord. Morat ćemo dodati još jednu malu ribu štuki u usta, kao da ju je zagrizla, da se vratimo na tron, ne damo se – kaže Drago Ciglar (62). Umjetnik je, kipar i keramičar. Naivac. Uostalom, slavne Hlebine tu su preko puta. Eto, oko nas, tu u tom Ješkovu, 20-ak minuta vožnje od Koprivnice, ta je štuka samo dio parka skulptura. Neke premašuju četiri metra.
– To su naši Podravci, koji su zadužili ovaj kraj. Svi gledaju prema rijeci Dravi, a radili su ih naivci iz svih krajeva ovog dijela Europe. Skulpture, njih 33, imaju od dva do četiri metra, a izrađene su od hrasta lužnjaka – kaže Ciglar ispred kuće–atelijera, koji je pretvorio u Eko vrt Podravaca i rijeke Drave.
– To je moj život. Radio sam nekad kao skladištar u Podravci. I svi bi otišli na gablec, ruku punih salame i kruha, a meni ruke pune gline. Radio sam skulpture čak i na pauzi. Umjetnost me vukla, morao sam se njoj posvetiti. Nisam imao ništa, ali polako sam stvarao. I sav novac koji bih zaradio ulagao bih u to. Dovodio sam svjetske umjetnike, plaćao im avionske karte, brinuo se o njima da im ovdje ništa ne nedostaje. Eto, do danas je kroz ovu kuću prošlo više od 50 tisuća umjetnika! Što svjetskih, renomiranih, najpoznatijih kipara, što klinaca koje učim… Eto, bio je tu i arhitekt iz Arizone, umjetnik iz Manchestera, ali i djeca iz obližnje škole. Svima su vrata otvorena – govori Ciglar, kojem je nadimak Lao.
– Zovu me pjesnik gline i raku tehnike. A lako za to… Najvažnije je da su klinci koje sam učio danas bolji od mene – govori. Okreće ćevape, pravi je domaćin, gosta je dočekao i s hranom. Slijedi rečenica koju ste čuli puno puta:
– Ovi su najbolji ćevapi na svijetu!
Zgodno je to s ćevapima, svi za svoje kažu: “Najbolji su”.
– Ne, ne, stvarno su dobri – inzistira domaćin. Pola sata kasnije, u atelijeru u Koprivnici, pokazuje skulpture koje radi. Pomaže mu gimnazijalac Marko Lončar.
– Ja sam mu krsni kum. Poznajem ga od kada je imao dva mjeseca. Naučio sam ga sve što znam, s tri godine već je napravio prvu skulpturu “zečeka”, sa sedam je na Jelačić-placu prezentirao svoj rad, a s deset već je bio u Enciklopediji starih zanata u Bruxellesu. Sad osvaja nagrade u kategorijama u kojima se natječu i profesori s akademija. Eto, nedavno je napravio i statuu koju će za najbolje književno djelo dodjeljivati Društvo književnika Hrvatske. U Rijeci će imati samostalnu izložbu, zamisli, da mu Grad organizira izložbu. A tek mu je 18 godina! Ma bolji je nego ja! – kaže Lao.
Novac donirali za CT
Marko se smješka, sliježe ramenima. Tako je to kad te netko hvali. On se još nije ni rodio, a učitelj-kum na Dravi organizirao je umjetničke kolonije.
– Da, točno će 18 godina. Četrnaest međunarodnih kiparskih kolonija, 11 slikarskih, 10 međunarodnih simpozija… Sve što ovdje radimo, mi i poklanjamo. Eto, napravili smo na jednoj koloniji 102 djela, a novcem koji smo zaradili od prodaje kupljen je CT za našu bolnicu – kaže Ciglar, koji o umjetnosti uči i s djecu s posebnim potrebama.
– Ponosan sam i na Dejana, slijepog kipara. Taj će biti svjetski vrh! Nevjerojatno je talentiran. Možda radimo dva mjeseca skupa, a već je bolji od mene koji to radim 40 godina, a to je gotovo 500 mjeseci! Kod kuće opipa neki predmet pa ga napravi bolje nego itko! Nevjerojatan je, a na svijetu još nismo čuli za slijepog kipara… Koprivnička je Mala škola keramike među najboljima na svijetu. Svake godine radovi klinaca iz ovog kraja među najboljima su na planetu. A na natjecanja dolaze iz 1600 škola, odnosno 176 zemalja svijeta. Eto… Ne stajem, jurim cijeli život, učim druge, stvaram, ma ja ću i umrijeti tu na nogama, pokraj nekog kipa. Ali, ima ga tko će završiti.
Vraćamo se na Dravu, a on kaže:
– Tu sam ja svoj! Bili su tu i neki koji su došli s rijeke Nil pa ostali u čudu od ljepote. Ovaj je dio najljepše kaj postoji na svijetu.