Crikvenica - Čuvajte sendviče od galeba Marka

“Kako misliš da taj galeb nije pametan?!” pitam Igora koji me turističkim brodom vozi iz Crikvenice na Krk, u Vrbnik.

“Čovječe, imaš galeba koji te prati na brodu i koji svima jede iz ruke! Zar to nije pametan galeb?!” dodam.

“Vraga je pametan, trebalo mu je dvije godine da se tome nauči!” odgovori mi Igor i nastavi upravljati kormilom broda 
“Primorka” kao da govori o gusarskoj papigi koja je tek nedavno naučila psovati.

Zbor ispod prozora

Htio sam mu pričati o tome kako bi to trebalo staviti u katalog “Šare toursa”, a ne podatke o brodu i kamo plovi. Kad bi turisti znali za Marka, kako je galebu ime, bilo bi im svejedno kamo brod plovi. Marko je puno veća atrakcija. No, vidjevši Igora kako poput iskusnog pirata upravlja svojim brodom i ne mari za papigu, odnosno galeba, odustao sam. Svim putnicima krcatog broda galeb je, kao i meni, bio high light ovog putovanja. Lijep je Vrbnik na Krku, svaka čast konobi, turi, atmosferi, ali galeb je galeb!

Nakon povratka u Crikvenicu, vidno sretan od vrbničke žlahtine i još uvijek pod dojmom ptice koja prati jedan jedini brod od trenutka kad isplovi pa dok ne uplovi u matičnu luku, vratio sam se u hotel “Kaštel” u samom centru Crikvenice. Htio sam spavati, ali nisam mogao. U sobi hotela od tri zvjezdice nema klime pa sam otvorio prozor. Osim naizgled svježeg zraka, do mene su dopirali vokalno-instrumentalni pokušaji nekog crkvenog zbora koji je baš te 
večeri odlučio glazbenim izričajem zahvaliti 
Bogu što je poslao svog sina na zemlju da ga razapnemo.

I sve to ispod mog hotela. Situacija u kojoj umorni turist ne može ni zagalamiti u strahu da ne izgubi mjesto kraj prozora jednom kad se preseli u edenske vrtove. Vrtio sam se po krevetu i odlučio da je bolje prošetati Crikvenicom nego doći u napast psovati s trećeg kata hotela na ljude koji su se veselili.

Jednosmjerni promet

Prošetao sam do boćališta u centru za koje se pokazalo da nije boćalište, već pedeset metara nasuta nova riva koju nisu uspjeli dovršiti prije sezone.

Nekoliko cvijetaka na malom humku svjedočilo je, uz tablu na kojoj se vidjelo kako bi riva trebala izgledati kad se završi, o minijaturnoj isprici za šoder ravnicu usred grada. Tende na kafićima u centru sada su, dekretom, sve iste, tako da sam imao muku odabrati kafić. 
Srećom, stolci su ostali različiti pa sam po tome odabrao mjesto gdje ću nastaviti, pardon, naručiti vino. Inače, jedna od stvari koja je prednost Crikvenice upravo je dobro vino koje se može nabaviti po 15 do 19 kuna litra. Čak i mnogi turistički brodovi koji iz Crikvenice voze na jednodnevne izlete na Krk ne deru cijenama vina. Litra mineralne i litra vina zna se naći po 80 kuna u atmosferi u kojoj vas zapljuskuju valovi.

Za one koji se drže krilatice “Hvali more, drž’ se kraja” rješenje je otići u jednu od prodavaonica vina, poput “Gospoje” u samom centru, uzeti litru kvalitetnog vina i sa sigurne distance promatrati ugođaj koji crikvenička riva pruža. Što se tiče noćnog života, ima ga. Ipak, čini mi se da nedostaje sadržaja na razini grada.

Sve se svodi na ribarsku feštu, beach barove na plaži Crni mol (divna pješčana plaža za parove s djecom, ima svega, od tobogana nadalje) i jedan diskobar, “Bakaga”, gdje svira istočni melos.

Što se auta i parkinga tiče, bilo bi dobro da se napravi još jedna etaža ili iza tržnice u centru ili na rivi na izlazu kanala kod benzinske postaje (naravno, ako to ne bi narušilo vizualni identitet, što me se malo ticalo kad sam radio bjesomučne krugove po jednosmjernom toku grada u pokušaju da nađem adekvatno mjesto za parkiranje limenog ljubimca).

Nekako zajedno s grupom gostiju koji su govorili uglavnom njemački, poljski, mađarski i ruski, uputio sam se u hotel i zaspao. Ujutro, nakon doručka koji mi je u hotelu složila 
vrlo simpatična Evelin Ropac, uputio sam se na plažu koju lokalci zovu Lučica.

Divna šljunčana plaža s jednim ugostiteljskim objektom i odvojenim prostorom za kupanje kućnih ljubimaca bila je to što mi je trebalo. Red sladoleda (6 kuna po kuglici, može pola – pola), red kupanja i počeo sam uistinu uživati u Crikvenici. Kasnije tog dana vratio sam se do “Primorke” i pitao idu li opet u Vrbnik.

“Da, naravno!” odgovori mi Igor.

“A galeb Marko?!” pitam.

“Pusti ptičurinu, ne plaća kartu, a pojede gostima pola njihovih sendviča!” kroz smijeh mi odgovori morski vuk.