Decanter je Plavcu malom dao 93 boda

Ljubitelji visokokvalitenih vina, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, dobro znaju što je dingač. Riječ je o vinu, plavcu malom, napravljenom od grožđa koje raste na poziciji Dingač koja je na južnim padinama Pelješke župe, u katastarskim općinama Potomje i Pijavičino.

– Ljudi koji su živjeli u ta dva mjesta u prošlosti preko brda su išli s magarcima obrađivati vinograde na padinama Dingač. Zato je magarac bio i ostao prepoznatljivi znak dingača koji proizvodi Poljoprivredna zadruga – kaže Igor Skaramuča, vlasnik vinarije i vinograda Dingač-Skaramuča.

On je nasljednik vinskoga carstva koje je strpljivo stvarao njegov otac Ivo Skaramuča koji je preminuo prošle godine na Badnjak. Da bi došli do vinograda Dingač, Igorovim precima nekoć je trebalo ići sat i pol do dva sata pješice preko brda, zajedno s magarcima koji su nosili alat, vodu, hranu i druge potrepštine. To je trajalo sve dok 1974. nije probijen tunel iz Potomja kroz brdo tako da se više nije išlo s magarcima na drugu stranu. Pa ipak, vinogradi na poziciji Dingač i danas se moraju obrađivati ručno. U tom pogledu tehnologija ne pomaže.

Nekad davno mještani Potomja i Pijavičina vino su pravili kod kuće u svojim konobama pa ga odvozili u Trstenik koji je bio glavna izvozna luka za vino. Poslije je organizirana Poljoprivredna zadruga i vinarija Dingač, koja je bila najvažniji privredni subjekt Pelješca za vrijeme Jugoslavije. Stvaranjem Hrvatske, Ivo Skaramuča, otac Igora Skaramuče, koji se nije slagao s poslovnom politikom zadruge, odlučio je 1991. pokušati sam. Iako je imao je posao lučkog kapetana u državnoj službi, dao je otkaz i krenuo u privatne vode.

– Naša familija od pamtivijeka se bavila vinogradarstvom, a vinarstvom za domaće potrebe i sitnu trgovinu – kaže Igor Skaramuča.

No Ivo Skaramuča imao je viziju, ali i hrabrost. Počeo je 1991. graditi podrum, odvojio se od zadruge. Krenuo je s 15.000 trsova na položaju Dingač, a danas ih je u vlasništvu obitelji 150.000 tisuća. Okrupnio je vinograd koji izgleda impresivno.

– U to vrijeme mome ocu Ivi trebala je podrška svih nas. Izgubio je oca s 13 godina, moga djeda Ivu. Djed je poginuo u ribolovu, od dinamita koji mu je eksplodirao u rukama. Životni putovi moga djeda i oca bili su poprilično teški – veli Igor Skaramuča. Nakon svega, vinogradarsko i vinsko carstvo naslijedili su Igor i njegova sestra.

– Studirao sam agronomiju s ciljem da se vratim ovamo na Pelješac jer je moj otac razvio posao – kaže Igor Skaramuča koji se nakon studija 2014. vratio na Pelješac. Sam je bagerom sudjelovao u probijanju i gradnji cesta, odnosno betoniranju kroz vinograde na području Dingača.

– To je obiteljska firma koja je posložena na način da svatko radi svoj dio posla: ja održavam proizvodni progon, vinograde, nasade i brinem se o otkupu grožđa. Moja sestra, ekonomistica, u Zagrebu je i brine se o financijama i marketingu. Njen muž je direktor prodaje – objašnjava Skaramuča. Vinarija Dingač-Skaramuča godišnje proizvede 320 tisuća butelja vina, s tim da je omjer kvalitetnog i vrhunskog pola-pola.

– Proizvodimo vrhunski dingač, vrhunski postup i vrhunski pošip. Kako je Pelješac poznat po crnim vinima, htjeli smo proširiti lepezu naših proizvoda pa otkupljujemo pošip na Korčuli. Proizvodimo 35-45 tisuća butelja vina vrhunskog pošipa.

Skaramučin pošip ove je godine dobio prvu nagradu u Dubrovniku, što je kuriozitet. Nikad se nije dogodilo da pelješka vinarija proizvede bolji pošip od Korčulana. Koliko su Skaramučina vina kvalitetna, govori i činjenica da je ove godine vina linije elegance za premium restorane Decanter ocijenio s 93 boda od ukupno 100.

– Plavac mali nikada u povijesti nije ocijenjen s toliko bodova– hvali se Igor Skaramuča.

Njegova vinarija oko 30 posto ukupne proizvodnje vina izvozi.

Čokot plavca malog, objašnjava Skaramuča, niska je račvasta oblika, loza tako štiti samu sebe od vremenskih neprilika.

– Loza plavca samoj sebi drži hlad i štiti se od sunca, niza faktora koji su svake godine sve više zastupljeni. Položaj Dingač karakterističan je zbog sastava tla, osunčanosti, zbog nagiba tla, refleksa sunčeve svjetlosti od kamena, mora i stijena koje su na grebenu brda – objasnio je.

Zanimljivo, na poziciji Dingač loza gotovo da nema bolesti.

– Ovdje prskanje manje–više nije potrebno čitavu godinu, eventualno se zaraza pepelnicom može tretirati sumporom, a na drugim pozicijama loza se mora prskati 4-5 puta u fazi razvoja. Ovdje je to vrlo rijetko zbog nagiba tla, osunčanosti, vlage itd. – objašnjava Skaramuča. Sladori plavca malog na području Dingač su od 21-23, ovisno o vremenskim prilikama, a prosječan prinos grožđa je od 34 do 45 dekagrama po trsu. Ujedno je to i odgovor na pitanje zašto je plavac mali, posebno dingač, tako skup.

– Veliki problem u vinogradima Dingač su divlje svinje i mufloni koji preskaču žičane ograde – govori dok nas vodi u malu kućicu na vrhu vinograda od 66 tisuća četvornih metara.

– Ovamo dovodim poslovne ljude i partnere tako da na pravi način mogu prikazati što radimo. Kad dođu ovamo, ljudi imaju drugačiju percepciju. Mogu ja govoriti što hoću, ali kad pogledaju iz prve ruke, onda je to nešto drugo, vide pravu sliku – kaže Skaramuča.

Slika koja se vidi je impresivna. Vinograd od vrha brda do mora. Od davnina su tu Skaramuče imali vinograde, ali je Igorov otac postupno otkupljivao i okrupnjivao vinograd. Najviše je zemlje uz more gdje sada imaju obiteljsku vilu i bungalove za radnike.

No usred vinograda sagrađen je helidrom. Zašto?

– Kako je otac bio u poslovnim odnosima s Todorićem, sagradio je mali helidrom. Todorić je, međutim, samo dva puta došao helikopterom. Nekoliko je puta taj helidrom koristio i vojni helikopter – kaže Skaramuča. Igor Skaramuča u perspektivi, ako se odluči baviti i turizmom, vidi helidrom u službi dolaska bogataša, poslovnih ljudi koji nemaju puno vremena.

– Te bungalove u kojima smještamo sezonske radnike namjeravam aktivirati u turističku djelatnost...

Najveći su problem, kaže, sezonski radnici. Unatoč dobrim dnevnicama teško ih je naći.

– U dva-tri ciklusa, rezidba i berba, potrebno je 15-20 ljudi. Dosad smo radili s našim Travničanima, ljudima koji su živjeli u Orebiću, oni su skupa s nama sve ovo radili i odražavali, ali taj se bazen totalno ispraznio... Demografska struktura prostora totalno je narušena, moje selo imalo je 350 ljudi, a sad ih nema 50. Ovdje je obrada sto posto ručno, strojevi ne pomažu. Hipotetski, ljude se može privući na način da im se napravi kuća i da se čitave obitelji nasele, da date posao i mužu i ženi i tako obnavljate privredu. To je nešto što će se morati odraditi – kaže ovaj vinar. Osim Skaramuče, još je nekoliko velikih proizvođača vina na Pelješcu – Matuško, Milić, Madarizza, Suns Hills, blizu je Grgić (Trstenik), Korta Katarina (Orebić). Uglavnom je riječ o vinarijama koje otkupljuju grožđe.

No, osim velikih proizvođača, pojavili su se na tržištu i mali vinari zbog toga što je stara Poljoprivredna zadruga i vinarija Dingač iz Potomja, koja je u vlasništvu zadrugara i koja je prije krize okupljala oko 300 vinogradara, upala u krizu 2008. Početkom krize počele su međusobne optužbe, prijave itd. Zalihe neprodanog vina bile su ogromne, tri milijuna litara. U međuvremenu su zalihe vina prodane i vinarija je na putu izlaska iz krize. Među onima koji su lani predali vino u vinariju je Mato Braenović kojem vinarija duguje milijun kuna, ali mu nikad nije palo na pamet napustiti zadrugu.

– Nekim je ljudima cilj bio da Poljoprivredna zadruga i vinarija propadnu. Da zadrugari nisu sami sebi napravili problem, bila bi kriza, ali ne ovakva. Trebalo se malo stisnuti, povezati i prebroditi problem. Svatko misli da na skupštini zadruge može govoriti i raditi što ga volja. Ne može netko s 50 tona grožđa i netko s dvije tone imati isto pravo glasa. Neke će se stvari morati mijenjati – kaže Mato dodajući da je hrvatski Zakon o zadrugama jako loš.

– Ali stečajni upravitelj Mrkonjić je kvalitetan čovjek, on je izvukao vinariju iz krize. I bivši direktor zadruge Anto Martinović zaslužan je za izlazak iz krize – govori Mato koji zadruzi prodaje 50 tona grožđa.

– Prema sadašnjim cijenama, sve se ovo ne isplati. Glupost formira cijenu grožđa. Vrijednost grožđa je nikakva. Zadruga je prije formirala cijenu po prodanome vinu, tako su vinogradari mogli biti samoodrživi. Ne može dingač s tako malim prinosom, 20 do 50 dekagrama po lozi, imati tako nisku cijenu. Jer onaj tko otkupljuje, njemu je u interesu da plati manje, zadruga je uvjetovala, diktirala, cijena grožđa dingača formirala se prema cijeni prodanoga vina – objašnjava Mato koji ipak vjeruje u zadrugarstvo i zadrugu.