Devet godina borila se da postane majka: Prošla kroz 11 neuspjelih pokušaja IVF-a

Članica je DVD-a Opatija s vatrogasnim činom dočasnice, za rad s djecom i mladeži osvojila je brojna priznanja i nagrade, volontira u brojnim udrugama, aktivistica je udruge Franak. Katarina Turković Gulin, devet je godina svog života provela u borbi da postane majka. Ubrzo su ona i suprug shvatili da prirodnim putem neće ići tako lako te se odlučili pokušati medicinski potpomognutom oplodnjom, a iza Katarine je danas čak 11 neuspjelih pokušaja.

– Ne postoji umjetna oplodnja. U postupcima medicinski potpomognute oplodnje nema ništa umjetno, i jako je važno da koristimo ispravne izraze, kako bismo izbUegli ono što se, nažalost i danas događa, a to je stigmatizacija djece rođene uz pomoć medicine. Ta djeca jednaka su svakom drugom djetetu, nisu umjetna i nemojmo dozvoliti da se zbog nenamjernih pogrešnih izraza stvaraju temelji za njihovo diskriminiranje i obilježavanje u društvu. Službeno svaki šesti par u Hrvatskoj, a neslužbeno i više, ima teškoće u ostvarivanju roditeljstva, i liječenje neplodnosti, ove priznate bolesti, valja promatrati kao i liječenje svake druge bolesti – objašnjava Katarina.

Njihov je put, nastavlja, započeo davne 2006., prvim pregledima na razini primarne zdravstvene skrbi, a prvih su se nekoliko godina naslušali izlika liječnika poput "sve je u redu, mladi ste, opustite se". No, nažalost, nije bilo.

– Ako uzmemo da lijekovi koje žene uzimaju tijekom ovih postupaka, izazivaju simptome vrlo slične onima u trudnoći, volim se našaliti na svoj račun i reći kako sam gotovo osam godina provela u stanju trudnoće, izložena djelovanju hormona, promjenama kilaže, i nedvojbeno, promjenama raspoloženja, s kojima sam se naučila dosta dobro nositi. Nažalost, ishod nije bio onakav kakav smo željeli i nadali mu se. No život ide dalje, važno je prihvatiti situaciju i pronaći radost koja će vas voditi u svaki novi dan – dodaje Katarina.

Na tom putu, kaže, potrebno puno truda, istraživanja ali i podršku koja njoj i njezinom suprugu nije pružena u Hrvatskoj pa su pomoć odlučili potražiti u inozemstvu, najprije Nizozemskoj pa Sloveniji. U prve postupke liječenja krenuli su u jednoj hrvatskoj privatnoj klinici 2012., postizali su rezultate, ističe, no ne onakve kakve su željeli.

– Za privatne smo se klinike odlučili zato što metode liječenja, oprema, lijekovi i sami postupci u javnim ustanovama u tom trenutku nisu mogli odgovoriti na naše potrebe. Kad ste svjesni spoznaje da su rezultati uspješnosti u javnoj klinici 3 do 15%, a privatne klinike suvremenim metodama i lijekovima postižu rezultate od oko 30%, nema dvojbe. Jedino je pitanje možete li si to priuštiti. Ne mogu reći da je to bilo lako. Posebice ako u tu jednadžbu uključimo činjenicu da smo naš mali stan, jedini krov nad glavom, kupili kreditom u švicarskim francima, a znamo da su takvi krediti pravomoćno dokazana prijevara potrošača, i doista je bilo teško sve to istovremeno izdržati. No upornost nas je tjerala da hrabro guramo kroz tu priču. Dok smo se mi hrabro nosili s krajnjim neuspjehom jednog po jednog postupka, liječnici su nas uvjeravali da je to dobro – prisjeća se Katarina.

Dodaje i kako joj je teško reći je li teže prolaziti kroz postupke bez ikakvih rezultata ili ostvariti trudnoću pa je u nekom trenutku izgubiti, no ona i suprug, proživjeli su obje situacije. U tim je trenucima, dodaje, najvažnija podrška između partnera, ali i obitelji i prijatelja. Na svom su putu nailazili i na brojne prepreke od strane sustava što je Katarini pomoglo da, proučavajući greške u sustavu, utječe na izmjene i dopune Pravilnika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

– Prava koja imaju građani Hrvatske u smislu ostvarivanja zdravstvene zaštite, često su doista samo deklarativna, razni akti sprječavaju ono što nam zapravo jamči zakon. Povezala sam se s velikim brojem parova koji prolaze kroz iste probleme, uglavnom ženama. Muškarcima je i danas uglavnom vrlo teško govoriti o problemu neplodnosti. Razlog tome vjerojatno se nalazi u činjenici da je naše društvo i dalje vrlo patrijarhalno, muškarac vrijedi ako je snažan, zarađuje, brine o obitelji, koju, ponajprije, mora stvoriti. Nažalost, još uvijek nije društveno prihvaćena činjenica da su uzroci neplodnosti podjednako i ženski i muški faktor. To naše društvo teško može podnijeti, pretpostavljajući da muškarac nije dovoljno muškarac, ako nije u stanju postati otac. Nepravedno i neprihvatljivo u jednakoj mjeri kao poimanje toga da je žena manje žena ako nije majka – zaključuje Katarina.

Financijske mogućnosti nakon nekoliko godina nisu im više dopuštale postupke u privatnim klinikama te su se okušali u privatnoj klinici koja prihvaća pacijente na trošak HZZO-a, gdje su shvatili, ističe, kako se zapravo odvija istovremeno dvostruko naplaćivanje zdravstvene usluge i od države i od pacijenata.

Pretposljednji pokušaj IVF-a (In vitro fertilization) odradili su u Pragu, koji su smatrali zadnjom slamkom spasa, no ondje su se pak susreli s pravom industrijalizacijom liječenja, u kojemu pacijenti kroz postupke prolaze "kao na traci", bez ikakvog osobnog pristupa.  

– Zahvat punkcije odmah po dolasku, bez prethodnog ginekološkog pregleda, odmah u anesteziju, ne znajući je li takav ozbiljan zahvat uopće potreban. Naime, nakon puta automobilom u trajanju od 13 sati, zahvat je bio uzaludan, jer su materijali propali. No to nitko nije provjerio, pa je zahvat učinjen bespotrebno. Liječnika, koji me telefonski i uz podršku liječnice u Hrvatskoj vodio kroz postupak, isključivo na naš zahtjev uspjeli smo vidjeti tek nakon šest dana čekanja u Pragu, jer naprosto nije smatrao potrebnim da išta objasni. Dakle, iz Praga smo se vratili slomljeni, s informacijom kako je sve gotovo, kako moje tijelo ne proizvodi jajne stanice, što je bila netočna informacija – objašnjava te dodaje kako ih je susret s jednim vrhunskim embriologom potaknuo da pokušaju još jednom, ali i taj je, jedanaesti put prošao bez rezultata.

– I tu je nekako prirodno, samo od sebe, došao kraj. Možda ne odmah, možda prvo kao pauza, no sasvim sigurno ta je odluka sazrela i stali smo. O tome vas nitko ne savjetuje, nitko vas ne prati na putu ka prihvaćanju toga da nikada nećete postati roditelji svom biološkom djetetu. Zapravo, uopće ne postoji nikakva sustavna podrška parovima koji se moraju suočiti s tom situacijom. Niti vas kroz postupke vodi netko tko brine o vašem mentalnom zdravlju. Naravno da ne, kad u Lijepoj našoj ne postoji sustavna podrška ni u čemu – zaključuje Katarina.

POVEZANI ČLANCI:

Inače, Katarina je i članica Dobrovoljnog vatrogasnog društva Opatija, s činom dočasnice te radi s djecom i mladeži, za što je zaslužila brojne nagrade i priznanja, među ostalim i visoko priznanje Republike Slovenije za međunarodnu suradnju na području rada s djecom i mladima u vatrogastvu. Aktivistica je udruge Franak koja se bavi zaštitom prava potrošača, a poučena vlastitim negativnim iskustvima u postupcima liječenja neplodnosti te suočena s brojnim nepravdama, počela se baviti i zaštitom prava pacijenata.

– Istupala sam u Hrvatskom saboru, u medijima, s ciljem podizanja svijesti o važnosti liječenja neplodnosti i problemima s kojima se nosimo. Kao jedini predstavnik iz Hrvatske, pozvana sam govoriti na Svjetskom kongresu embriologa, održanom 2022. u Milanu. Rezultati mog aktivizma jesu vidljivi, danas je to ipak nešto bolje, no potrebno je još puno truda da se promijeni društvena svijest, zakonski okviri i uopće odnos prema MPO. Budući da sam odgojitelj, zaposlena u jednom od najljepših dječjih vrtića, Dječjem vrtiću Opatija, sasvim je jasno kako sam i u ovom sustavu brzo uvidjela nepravilnosti, nezakonitosti, prostor za poboljšanja – ističe.

Katarina se ranije intenzivno bavila i raznim sportskim i drugim aktivnostima, od planinarenja, ronjenja, alpinizma, trčanja, jahanja, sviranja gitare i klavira, sve do teške prometne nesreće u kojoj je sudjelovala.  

– Na putu do posla, bliski susret s britanskim turistom koji je zaboravio da se u Hrvatskoj ne vozi lijevom stranom ceste. Sreća je da smo oboje preživjeli. Mladi britanski student toliko se uplašio da je pobjegao s mjesta nesreće i danima bježao sve dok nije zaustavljen u pokušaju da se u Splitu ukrca na avion. On je vraćen, kažnjen, a meni su ostale trajne posljedice zbog kojih fizički više mnogo toga ne mogu – prisjeća se.

Danas je volonterka u Atletskom klubu Rika, koji okuplja sjajne sportaše, organizira trailove i utrke, a najvažnije, kaže, čine ga sjajni i pozitivni ljudi, žene i muškarci koji uživaju u prirodi, sportu i druženju.

– Ono što me nakon nesreće najviše pogađa, i s čime se još uvijek nastojim pomiriti, je to da se zbog zdravstvenog stanja ne mogu vratiti na svoje radno mjesto u dječji vrtić, u neposredan rad s djecom. U očekivanju završetka liječenja, između operacija i bezbroj fizikalnih terapija, imala sam potrebu nešto činiti, za djecu, za struku. I tako je nastala udruga Sidro, strukovna udruga koja danas okuplja preko 25.000 osoba, odgojitelja, stručnih suradnika i roditelja – ističe.

Zajedno s nekoliko kolegica, odgajateljica iz različitih dijelova Hrvatske, pokrenula je i kampanju podizanja svijesti o važnosti i vrijednosti Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, iz koje se i rodila udruga Sidro.

– Nakon tri godine rada, udruga je relevantan partner u području RPOO. Puno toga se mijenja u vrtićima, u Ministarstvu, velike stvari činimo, i zahvalna sam svim našim volonterima i aktivistima, koji doslovce ostavljaju srce na terenu kako bismo izazvali i donijeli promjene u ovu prvu stepenicu obrazovanja. Svašta smo uspjeli. Okupiti sindikate i udruge po prvi put u povijesti u zajedničku Inicijativu, okupiti udruge koje se bave podrškom djeci s TUR-om, zaustaviti ukidanje Državnog pedagoškog standarda, izmijeniti Zakon o predškolskom odgoju. Organizirali smo prosvjede, stotine medijskih istupa, provodimo projekte podržane financijskim sredstvima EU fondova, uz veliku podršku Fonda za aktivno građanstvo u Hrvatskoj, surađujemo s pravobraniteljicama, drugim institucijama i organizacijama, ne samo u Hrvatskoj nego i međunarodno – ističe.

Od brojnih žena koje su joj u životu pružile veliku podršku, Katarina izdvaja suprugovu pokojnu baku, nonu Renatu koja ju je, kaže, naučila da u životu gotovo ništa nije nemoguće.

– Žena koja je za vrijeme drugog svjetskog rata odrastala u Parizu, bila članica pokreta otpora, po povratku u Hrvatsku, prva žena direktorica hotela u Opatiji, iznimno snažna žena koja se uz poslovnu karijeru, uspješno brinula o svojoj obitelji, troje djece, unucima. Bila je stup obitelji, čvrsta i naoko pomalo gruba, iznimno pravedna, ali željezna, jer je to život od nje zahtijevao. Ona me naučila da gotovo ništa nije nemoguće, ako tako odlučiš – kaže Katarina.

Superžena za Katarinu je ona koja svojim primjerom, svojom snagom i pozitivom može potaknuti ljude oko sebe da djeluju ispravno, da pomažu, da se bore za pravdu, za bolje društvo.

– Superžena je i ona koja pokazuje da se ne predaje lako, da može pobijediti bolest, biti motivator za optimizam, pokazati koliko je radost života važna. Čak i kada gubi, čak i kada ne uspijeva ostvariti svoje težnje. Superžena je i ona koja odgaja i ona koja liječi, brine o domaćinstvu i ona koja donosi odluke u korporativnim kompanijama, koja donosi pravdu na sudovima, kao i ona koja u azilu brine za napuštene životinje. Ona koja mijenja svijet, motivira, pokreće, ima energiju kojom okuplja, potiče, ne umara se u pronalaženju najkreativnijih načina rješavanja izazova, kakvi god oni bili. I lijepo je ženama pokazati da ih vidimo, da vidimo što rade, za druge, za društvo. Lijepo je pokazati ženama da su nam važne – zaključuje.