Što je, zašto i zbog čega, naročito uz činjenicu ne postojanja prave i učenicima razumljive radnje, natjeralo Antoinea Roquentina, glavni lik romana “Mučnina” da putovanja po Aziji, Africi i Europi završi u Bouvilleu, gdje odlučuje dovršiti povijesnu studiju o markizu De Rollebonu, školarci ne razumiju.
Točnije, ne zanima ih. Spomenuti sadržaj francuskog filozofa Jean-Paula Sartrea sažimaju u jednoj riječi i to onoj koja krasi i naslov romana. Od takvog im je sadržaja jednostavno – muka.
Ne prolazi među učenicima ništa bolje ni Tin Ujević sa svojim “Oproštajem”.
– Korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari! – nakon takvog Ujevićeva stiha učenik se može samo uhvatiti za glavu, podići ruku, kao što je to bio slučaj u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi, i pitati profesoricu: “Koji je to jezik?”
Tek će rijetki, uglavnom do dvoje učenika u gimnazijskom razredu, odmah shvatiti da puntari jesu forma Ujevićeva poistovjećivanja s buntovnicima i njegov “oproštaj” s Marulićem kao predstavnikom tadašnje stare forme i tradicije.
Ni učenicima prvog razreda srednjih škola nije ništa lakše, dok pokušavaju razumjeti koga točno Homer zaziva u početku svoje “Ilijade”, ili učenicima trećih razreda srednjih škola dok s razumijevanjem moraju ili bi trebali shvatiti Mažuranićevu “Smrt Smail-age Čengića” – među mnogim generacijama omraženim sadržajem.
Naročito, moraju li još čitajući lektiru pratiti i dodatne stranice prijevoda, fusnota i objašnjenja. Treba li se stoga čuditi da učenike upravo sadržaji lektira frustriraju, do te mjere da nerijetko i po izlasku iz obrazovnog sustava odbijaju čitati knjige?
Problem sustava
Treba li čuditi da u klupama sjedi generacije Harryja Pottera, ali ne i generacija Junaka Pavlove ulice kojoj je lakše pogledati film nego stranice knjige koja se nalazi na popisu školskih lektira. Ili je lektira među današnjom generacijom shvaćena doslovno kao obveza u kojoj je dovoljno pročitati tek sažetak dostupan na internetu, ne i cijelu knjigu, pa lektira naočigled obrazovnih djelatnika izumire u brojnim učionicama?
– Na početku treba odijeliti lijenost od generalnih trendova. Digitalno doba je samo pojačalo, oduvijek urođeni, ljudski instinkt za traženjem prečica. Nismo ni mi, u školi bili anđeli. Na odmorima smo jedni drugima prepričavali lektiru, pa tko nije pročitao – barem da izvuče dvojku. Bilo je to je nezgrapno, nekad i urnebesno prepričavanje radnje.
Na licu mjesta miješala se mašta ispitivanog učenika, tuđa percepcija djela, nekoliko šturih fakata, a s druge strane blijedi pogled profesorice . To je čisto preživljavanje, “survival mode” – pa iako nije književna, neka umjetnost sigurno jest. Danas se to “prepričavanje” nalazi na internetu.
Sažetak knjige pročita se na mobitelu na putu do škole. Svi smo nekad “preskočili knjigu,” i to se može progurati pod dječju lijenost. Ako se preskače velik dio lektire, to je problem sustava – kazao je Ivan Jozić, predstavnik mlađe generacije pisaca. Koliko je to problem sustava, svjedoče i ovogodišnji rezultati mature u dijelu koji se isključivo oslanja na sadržaje pročitanih djela, jer je u ovogodišnjoj generaciji maturanata na prvom ispitnom roku svaki treći pao maturu zbog slabog poznavanja lektire.
Kako kaže Jozić, kada promatramo ponašanje, navike i preferencije novih generacija, onda gledamo u budućnost.
– Ako ih u formativnim godinama ne zainteresiramo za književnost, puno je teže očekivati to ponašanje poslije. Interes, koji se kasnije pretvara u ljubav, od “prisile autoritetom” dijeli fina linija, i to je isključivo na profesorima, koliko su dobri, koliko su predani – kaže Jozić. Napominje, književnost je kao i svaka umjetnost kontekstualna.
– Za starije tekstove, za njihovo shvaćanje i razumijevanje te važnosti, potrebna su teorijska predznanja, razumijevanje konteksta i vremena nastajanja. Nešto kao za Kniferove Meandre. Izgledaju prilično jednostavno, zar ne? Skoro pa bi svatko do nas mogao biti Knifer... Zato mi se čini da u početku učenici trebaju konzumirati vrhunsku, ali njima blisku umjetnost, a onaj (nužno manji) broj zainteresiranih treba na dodatnim satima, ili u jezičnim gimnazijama, te kasnije na fakultetu “uroniti” u kontekste i ponuditi dodatne slojeve – mišljenja je Jozić.
Opstanku lektire u školama na ruku ne ide i sve veća izbornost djela, prilika da učenik sam odabere naslove koji mu se sviđaju budući da tu istu izbornost nema na završnom ispitu svoga školovanja. Dapače, na maturi ga očekuju upravo ona djela koja je “preskočio”.
– Za učenike 21.stoljeća, lektira koja se nudi unutar postojećih kurikuluma, zastarjela je i dosadna. Tradicionalno poučavanje temelji se na kronološkim ciklusima, a u centru nastavnog procesa je nastavnik. Već se godinama nastavnici teško nose sa zastarjelim obrazovnim sustavom kojemu je nužno osvježenje, a posljedice snose, nažalost, učenici – poručuje Mateja Vignjević, profesorica hrvatskog jezika iz zagrebačke Škole za grafiku, dizajn i medijsku produkciju.
Premalo vremena ili autonomije, razlozi su, kako kaže, nemogućnosti nastavnika da lektiru učine mjestom za igru. Napominje i kako odlična ocjena, koja se učeniku može dati vrlo lako, znači tek nagradu, ali ne i usađenu motivaciju za čitanjem, koja ipak mora doći “iznutra”. U idealnim uvjetima i u učionicama u kojima nastavnici ulažu veliki trud, kako kaže Vignjević, nastavnici mogu lektiru osuvremeniti, prevesti ili predložiti učenicima da sami istražuju rječničku građu (pogotovo u djelima hrvatske renesansne književnosti), aktualizirati teme, probleme, nuditi neformalni rad na tekstu (radiodrama, scenarij za film, novine, strip, likovno oblikovanje naslovnice, osmišljavanje reklame, animacije) ponuditi korelacije koje učenici mogu sami istraživati i povezivati dodatni materijal.
– Mladi žude za samodokazivanjem i raspravljanjem, a to zna biti iscrpljujuće odraslima. Tu razvojnu potrebu adolescenata nastavnik može dobro iskoristiti prilikom obrade lektire te na taj način poticati razvoj kritičkog mišljenja. – zaključuje profesorica Vignjević.
Dobra i primjerena knjiga, ali isti takav nastavnik i učitelj koji može motivirati učenika za čitanje dobitna je formula kojom je jedino moguće spriječiti “izumiranje” lektire u hrvatskim učionicama, mišljenje je Željka Jozića, ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
– Laka dostupnost sažetih lektira na internetu dovela je nažalost do toga da mnogi osnovnoškolci, a posebno srednjoškolci počinju izbjegavati čitanje cjelovitih lektirnih djela. Čitanjem samo sažetaka lektirnih naslova i usmjeravanjem pozornosti na “mjesto i vrijeme radnje i karakterizaciju likova”, što im se servira na internetu, ostaju uskraćeni za puninu književnoga djela, što je zapravo velik gubitak u svakom smislu – kazao je Jozić.
A taj gubitak ne odnosi se samo na sposobnost učenika da prepriča Krležin “Povratak Filipa Latinovicza” ili Hektorovićevo “Ribanje i ribarsko prigovaranje” već i na činjenicu da čitanjem lektira učenik definira, ali i oplemenjuje vlastiti jezik, pritom radeći i na vlastitoj pismenosti.
Satkani od riječi
– Korelacija između čitanja i pismenosti, odnosno sposobnosti izražavanja misli usmeno ili pismeno, odavno je dokazana. Čitanje je osim toga i proces usvajanja jezika u svim njegovim značenjskim i izražajnim nijansama pa je pošast nečitanja, posebno izražena u novijih generacija, dugoročno višestruko štetna. Ne samo lektira nego općenito književnost, koja je satkana od riječi, prevažna je za oblikovanje i definiranje jezika.
Donedavno smo rabili izraz književni jezik za jezični standard, a kao pouku kako treba pisati jedan od najvećih hrvatskih jezikoslovaca 20. stoljeća Ljudevit Jonke rekao je: “Treba pisati onako kako dobri pisci pišu.” Književnici i pjesnici su uostalom stvaratelji jezika, oni, kako se inače kaže, stvaraju nove riječi, odnosno obogaćuju jezik – zaključuje ravnatelj Instituta za Hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić.
Baš zato je lektira bitna i bez nje nemoguće je položiti maturu. Naročito ne ako se maturant oslanja na kratki sadržaj.
>> Pogledajte vide - Supernamirnice koje trebate imati u svom domu
izbor lektira je ubrzao nestajanje iste...