Dječja uvreda “Ti si budala” razmijenjena na igralištu ili parku mnogo je bezazlenija od opaske “Marko je budala” kad je se na internetu podijeli s prijateljima i znancima. Ovaj medij, propuštajući je posve slobodno i nekritički, prozvano dijete stavlja u podređen položaj jer, tumače psiholozi, nema mogućnosti da, kao na igralištu, odbrusi: “I ti si”. Uznemirenost, frustracija i strah do kada će napad trajati i koliko će to djece vidjeti redoviti su.
Djeci jasno što je gore
Takvoj i goroj vrsti zlostavljanja u nas je, jednom ili više puta, bio izložen zamalo svaki drugi osnovnoškolac! Rizik je velik jer čak 96 posto djece u Hrvatskoj ima računalo i mobitel, a 85 posto i pristup računalu, pokazalo je UNICEf-ovo istraživanje među 8000 osnovaca i roditelja. I sama djeca, gotovo svaki peti anketirani školarac, smatraju da je nasilje putem interneta i mobitela mnogo ozbiljnije od onog stvarnog.
– Posve su u pravu i zato je jako važno osvijestiti u djece što sve nasilje preko interneta jest, poučiti ih da je svako nasilje, pa i to virtualno, zabranjeno, da imaju pravo na pomoć i da uvijek trebaju obavijestiti nekoga od odraslih. Osim roditelja, to može biti i nastavnik ili policija, koja će s lakoćom ustanoviti adresu zlostavljača – savjetuje psihologinja Gordana Buljan-Flander. – Bitno je i da roditelji pokazuju interes za mrežne aktivnosti svoje djece kao što prate što rade kad su vani, u parku. To će olakšati komunikaciju i pomoći ako dijete preko interneta zapadne u neugodnosti.
Učitelji se isključili
Gotovo pet posto djece, u dobi od 10 do 15 godina, izloženo je nasilju preko interneta barem dva-tri puta na mjesec, toliko da se ono može proglasiti zlostavljanjem. UNICEF-ovi podaci stručnjaka za online komunikaciju dr. Gorana Bubaša ne iznenađuju. – Djeca se i sama često dovedu u rizične situacije. U polovici slučajeva neugodnosti doživljavaju od svojih vršnjaka. Svakako ih treba poučiti da svoje lozinke za pristup pošti ili socijalnim mrežama nipošto nikom ne povjeravaju, a veoma je važno i da roditelji budu u toku s tim dijelom djetetova života. Osim toga, na većini računala može se ograničiti pristup nepoćudnim stranicama. Svaka škola ima nastavnika informatike i oni bi se u tome roditeljima kroz radionice i slično trebali naći pri ruci – ističe dr. Bubaš.
To više zabrinjava podatak kako i do 15 posto učitelja odgovara da pri elektroničkom nasilju nad učenikom ne bi učinilo – ništa.
Ovo što ste napisali u članku da do 15 % učitelja pri elektroničkom naselju ne bi učinilo ništa vrlo je lako objasniti. Radim u školi i kad god se pokuša nešto ozbiljnije poduzeti, vezano uz bilo što, odmah se pojavi roditelj s odvjetnikom, uključi se pravobraniteljica za djecu, razne agencije i vidite čuda na kraju učitelj ispadne kriv za sve.