'Do Jadrana smo putovali fićom noću preko Velebita jer nije bilo klime'

Putovanja su putovanja, a samo je odlazak na more pravi godišnji odmor. Parola je to 45-godišnje voditeljice Barbare Kolar od koje ne odstupa. Zaljubljenica u plaže, višesatna plivanja, cvrčke i sol postala je još kao beba, od godinu dana i tri mjeseca, kada su je roditelji prvi put odveli u Mali Lošinj.

– Ne sjećam se ničega, što kod mene vrijedi i općenito u životu, ali mama mi sve prepriča pa to prihvatim kao istinu. Kao i sva djeca, unatoč plavim ustima od hladnoće nisam se dala izvaditi iz mora. Uvijek sam ga voljela, ono mi je bilo baš špica života, a s Lošinjem je sve počelo – sjeća se Barbara dana kada ne samo da u automobilima nije bilo klime već ni u zemlji autoceste.

Plan o uzgoju koza u Istri

– Naravno, do svake se destinacije beskonačno dugo vozilo, a da izbjegnemo vrućine, putovalo se noću. Sjećam se kako se išlo preko Velebita, preko Malog Alana, i da je bilo toliko prašine da je mama s jedne strane držala otvoren prozor, a tata s druge strane otvorena vrata tako da ta prašina ide van iz fićeka. Možete si misliti koliko je trajala takva vožnja recimo od Bjelovara do Dubrovnika! A kada bismo poslije toga došli na odredište, moji bi mrtvi od umora pali u krevet, a ja, koja sam cijelu noć spavala na zadnjem sjedalu, demonstrativno bih ih pitala: "Što smo mi došli na more spavati?"

Što se tiče izbora lokacija na koje se odlazilo, imala je sreću što firma u kojoj je radio njezin otac nije imala odmaralište za zaposlenike, već bi za radnike svake godine zakupili neki hotel na drugom kraju zemlje. – Tako sam do kraja osnovne škole vidjela sve što se isplatilo vidjeti. Obično smo ljetovali po dva tjedna, i to poslije 15. srpnja jer u to vrijeme se i klima znala ponašati kako treba pa je ljeto i počinjalo tek nakon 15. srpnja. Uvijek bi bilo organizirano da se do odredišta putuje dulje da bi se što više vidjelo. Kod nas je vrijedilo pravilo: 'Upoznaj zemlju da bi ju više volio.'

I kakva bi to bila ljetovanja da se uz njih ne vežu priče koje se prepričavaju na obiteljskim ručkovima. Tako ih i kod Barbare ima podosta, a neke su čak i vizionarske.

– Recimo, naš odlazak u Rovinj uvijek se prepričava jer na putu, u Brtonigli, sa samo devet godina bacila sam povijesnu izjavu predloživši svojima da tu kupe zemlju na kojoj ćemo sagraditi kuću, a u kojoj ću ja, kada budem velika, uzgajati koze i pisati knjige. To je tada svima bilo smiješno, a dvadeset godina poslije shvatili su da bismo bili bogati da su to učinili. Nemamo kuću na moru i sve je ostalo na tome da dijete bezveze blebeće, a to su tada mislili, pogotovo zato što do te izjave nisam nikada ni vidjela kozu – smije se voditeljica i nabacuje još jednu:

– Na Krku smo sreli maminu prijateljicu iz škole koja je imala sina mojih godina i izašli smo navečer van. Odrasli su neprekidno mljeli, a sinčić i ja, oboje četverogodišnjaci, krenuli smo kod njega jesti kekse. Kada su nas izgubili iz vida, moj tata je pomislio da smo pali u more. Premro je od straha, a kada me našao, fasovala sam jednu od onih odgojnih metoda koje se danas ne smiju ni spominjati – ali eto, od straha je 'ubio boga u meni'.

Batine opravdane strahom

Danas se nije puno toga promijenilo osim što je malo izbirljivija pa voli plaže s manje ljudi, more joj ne godi ako je prehladno, a na plaži čita, što prije nikada nije bila opcija. No jedno će uvijek ostati isto:

– Uvijek ću biti zaljubljena u more! Ovo ljeto idem obiteljski na srednji Jadran i baš kako su mene nekad vodili mama i tata, danas ja vodim njih.

>>Barbara Kolar i veselo društvo u carstvu prirode