Antonia Kraljić ima 24 godine i živi s obitelji u Novoj Gradiški. Trenutačno traži posao u struci, a slobodno vrijeme provodi družeći se s prijateljima, čitajući, u teretani ili izrađujući različite kreativne rukotvorine. Diplomirala je na Veleučilištu u Požegi i stekla zvanje stručne prvostupnice javne uprave.
Čitajući prethodne retke, lako je steći dojam kako se radi o djevojci koja je kao i svaka druga vršnjakinja - red učenja, red, izlazaka, red hobija... Međutim, Antonia vodi jednu veliku bitku - onu s tumorima. Njezin brat Stjepan započinje priču:
U trećem razredu srednje škole primijetila je da slabije čuje, što se potvrdilo i na pregledu u novogradiškoj bolnici, no liječnik joj je tada propisao samo kapi za uho i rekao kako će sve biti u redu. Ta se prognoza, na žalost, pokazala pogrešnom. Na trećoj godini studija počela je, uz još veće probleme sa sluhom, imati i probleme s ravnotežom te je otišla na pregled u Požegu. CT glave je pokazao nešto neobično na mozgu te je dobila uputnicu za magnetsku rezonancu u Slavonskom Brodu.
Pretragu je čekala mjesecima, a zdravlje se počelo naglo pogoršavati te joj je, između ostalog, strašno otekla desna noga na kojoj više nije mogla stajati. Kad je konačno došla na red, nakon čekanja koje se činilo kao vječnost, uslijedio je šok koji je čitavoj obitelji promijenio život iz korijena:
Dva dana nakon pregleda primili smo poziv iz bolnice. Javio se naš tata i po izrazu njegovog lica Antonia je odmah znala da nešto nije u redu. - Antonia ima četiri tumora na mozgu i mora hitno u KBC Rebro, to je bila rečenica koju je liječnik tog dana rekao mom ocu, rečenica kojom je stavljena točka na život kakav smo do tada živjeli.
Za cijelu je obitelj to bilo strašno saznanje, ali je Antonia bila ta koja se brzo sabrala, pogledala ih i rekla: "Dobro, sada znamo što mi je, idemo vidjeti je li problem riješiv".
Saznala je da su tumori na mozgu krivci za probleme sa sluhom i ravnotežom te su joj na prvom pregledu pojasnili kako je riječ o genetskoj bolesti (NF2) te je moguće da se tumori kriju i u drugim dijelovima njezinog tijela.
Crna se slutnja liječnika, na žalost, pokazala točnom Na KBC Rebro obavljena je magnetska rezonanca cijeloga tijela koja je otkrila da ima još tumora na kralježnici i mozgu. Uslijedila je hitna operacija tumora kraj lijevoga uha, koja joj je trebala spasiti do tada već ozbiljno oslabljen sluh. Tjedan dana nakon te, uslijedila je i druga operacija tumora na kralježnici, a potom rehabilitacija na kojoj se svojski trudila vratiti osjećaj za ravnotežu i ponovno prohodati.
Zahvaljujući Antonijinoj iznimnoj upornosti, uspjela je prohodati, no bolest ju je stajala sluha te stoga nikud ne ide bez pratnje. Od operacije su prošle dvije godine, no sluh joj se nije vratio i na zadnjoj kontroli liječnik je rekao da se neće vratiti. Ipak, Antonia i dalje ne gubi nadu. Stjepan kaže:
Moja sestra je jako optimistična osoba, nikad se ne žali ni na što, kada primijeti tugu u našim očima ona nas tješi. Ne dozvoljava nam da govorimo o bolesti, već od nas traži pozitivne misli, tako da se nekad zapitamo tko je u našoj kući bolestan.
Antonia se danas osjeća dobro. Nema nikakvih bolova, već hoda skoro pa odlično, tek ponekad zna doći do gubitka ravnoteže, ali svakodnevno vježba kod kuće i u teretani s terenerom. Redovito ide i na fizikalne terapije jer je nakon operacije dobila parezu lijeve strane lica. Iako ne čuje, samostalno je naučila čitati s usana, a od ove godine postala je i aktivna članica Udruge gluhih i nagluhih u Novoj Gradiški. Želja joj je naučiti hrvatski znakovni jezik.
Antonia je pokazala da je pravi borac, a svima koji se bore s nekom bolešću poručuje da na problem, ma koliko god težak bio, ne gledaju kao na nesavladivu prepreku.
Sve se u životu događa s razlogom koji nam se na početku možda čini neshvatljivim, ali treba biti pozitivan i strpljiv. Rado spominje i Boba Marleya, odnosno njegovu poslovicu koja kaže kako će na kraju sve biti dobro, a ako nije dobro, znači da nije ni kraj.