Hrvatica u Keniji: 'Našli smo tek rođenu bebu bačenu u jamu poljskog WC-a!'

Ankica Juričević, dizajnerica interijera i kolumnistica, u novoj je kolumni pisala o svojoj misiji u Keniji. Pokrenula je humanitarnu akciju, a sa svojom kćeri volontira u sirotištu "Ivan Mia Children's Home". Otputovala je u Keniju te ispričala nevjerojatne stvari koje je tamo zatekla, poput bebe bačene u jamu poljskog WC-a. 

"Jutros sam doživjela nešto što nikad neću zaboraviti i što me potreslo do boli. Ivana Budilicu nazvali su iz šerifova ureda rekavši da je jutros pronađena tek rođena beba bačena u jamu poljskog WC-a. Neki prolaznici čuli su plač, izvukli dijete te ga odmah odnijeli u bolnicu. Ubrzo smo stigli i mi s toplim dekicama i svim ostalim potrebnim stvarima. Nađen je dečkić težak 2600 grama. Nismo ga još donijeli u dom jer se čeka što će odlučiti u bolnici. Naime, dijete je imalo narukvicu iz rodilišta pa bi se možda po tome moglo pronaći majku koja je željela ubiti svoje dijete. Vrlo je moguće da podaci nisu istiniti jer u rodilište žene dolaze bez ikakvih dokumenata pa mogu izmisliti ime kakvo žele. Uglavnom, čekamo što će biti s djetetom, hoće li doći ovamo u sirotište ili neće.
Molimo se za dijete da bude dobro. Možda vam se sve ovo čini kaotičnim i zbunjujućim, ali takva me tragedija – sa za sada sretnim ishodom – ovoga jutra dočekala na mojoj misiji u Keniji.

Naime, trenutačno moja kći Iva i ja volontiramo u sirotištu "Ivan Mia Children's Home" i pokušavamo im pomoći u svakodnevnom životu, ali i humanitarnom akcijom koju sam pokrenula. Naime, kad sam prije otprilike dvije godine upoznala Ivana u Hrvatskoj, oduševila sam se kad sam doznala kakav posao radi u Keniji. Još onda sam odlučila da moram doći u Afriku i vidjeti uživo ovu dječicu te im pomoći koliko god mogu. Prije deset dana stigla sam u Keniju s mojom kćeri Ivom u "Mission in action", dom za nezbrinutu djecu, koju je osnovao Ivan. Od prvog dana ova djeca osvojila su naša srca. Toliko ljubavi, jednostavnosti, skromnosti i zajedništva na jednom mjestu još nisam doživjela. Izbliza sam vidjela što to znači žrtvovati sebe za druge, a to me  je naučio ovaj čovjek velikog srca koji se zove Ivan. Ivan je rođen u Hrvatskoj, a odrastao je u Australiji. Tamo je živio i radio veći dio svoga života dok jednom nije došao u posjet Keniji i vidio jad i bijedu djece koja su napuštena i odbačena.

Odlučio je odreći se svog blagostanja i prodati svoje tri kuće koje je stekao u Australiji te sav novac upotrijebiti za gradnju doma za pomoć odbačenoj djeci. Ivanov put nije bio lak i prošao je kroz mnogo poteškoća dok nije izgradio ovo mjesto spasa za mnogu djecu, gdje se i mi sada nalazimo. Ivan i njegova supruga pravi su primjer nesebičnosti i požrtvovnosti, 82 napuštene djece koja su smještena u njihovu domu zovu ih mama i tata jer za druge roditelje oni i ne znaju. Većina ove djece nađena su bačena dok su bila tek rođene bebe i nikad se nije doznalo tko su njihovi stvarni roditelji. Nama, u Europi, takve su priče nezamislive, ali ovdje u siromašnoj Keniji to se nerijetko događa. Dakle, da nije bilo Ivana i njegove supruge, većina ove djece danas ne bi bila živa. Svako ovo dijete ima svoju jedinstvenu priču na koju čovjek ne može ostati ravnodušan. Na primjer, Bleck je pronađen bačen u grmlje, a bio je rođen tek prije nekoliko sati, s još svježom pupčanom vrpcom. Bio je pothlađen i počeli su ga gristi mravi. Policija je pozvala Ivana i tako je spašen ovaj predivni dečkić koji sada ima pet godina.

Neki od njih bili su bačeni uz cestu pa čak i u jamu poljskog WC-a. U razgovoru s Ivanom s tugom u glasu rekao mi je da petoro djece nisu uspjeli spasiti jer je bilo prekasno za njih. Tužne priče koje sam doznala od njega dok spašavaju ovu djecu sigurna sam da ni jednog čovjeka ne bi ostavile ravnodušnim. No, ne samo da im spašava živote, Ivan je ovoj djeci osigurao dom i školovanje, a sve to uz pomoć ljudi dobrog srca širom svijeta koji svojim većim ili manjim donacijama mnogo pomažu. Na kampusu su zaposleni učitelji, odgajatelji i drugi zaposlenici, a to sve potrebno je financirati, što Ivan nikako ne može sam. Na mojoj Chic & Antique stranici pokrenula sam pomoć sakupljanja novca za dva solarna bojlera koji bi se postavili na zgradu u kojoj žive veća djeca. Grijanje vode na struju stvara Ivanu velike troškove pa bi solarni bojleri olakšali ionako slabi budžet s kojim se raspolaže.

Skupilo se nešto novca, ali to još nije dovoljno ni za jedan bojler. Stoga vas molim da uplatite barem pet dolara, što vjerujem nećete ni osjetiti, a mnogo ćete pridonijeti za dobro djelo. Nije samo ovaj dom za nezbrinutu djecu jedino mjesto na kojemu Ivan radi humanitarna djela. Pokrenuo je i jedan projekt za pomoć mladim majkama koje su odbačene od svojih muževa na ulicu s malom djecom. Ivan je iznajmio prostor u gradu gdje su smještene ove mlade majke sa svojom djecom te im osigurao posao da same mogu zaraditi kruh za sebe i svoju djecu. One šivaju torbe i druge sitnice od afričkih materijala koje se onda prodaju u Australiji i Europi, za što se opet brine Ivan i još neke osobe velikog srca kao što je Jasminka koja živi u Njemačkoj. Sigurna sam da ste iskusili kako je u životu veći blagoslov davati nego primati.

U to smo se uvjerili i kada samo posjetili dvije seoske škole s malim darovima za svako dijete. Radost na licima ove djece kad su nas vidjela najveća je nagrada koju čovjek može dobiti zauzvrat. U Keniji ostajemo još samo četiri dana. Kući ću se vratiti drukčija nego što sam došla, sa sasvim drugim pogledima na život i s drugim životnim vrijednostima. Pitanje postavljam prvo sebi pa onda svima vama. Koliko je čovjeku potrebno da bude sretan? Nedostajat će mi ova premila dječica s kojima sam provela nezaboravna dva tjedna. Od srca vam hvala što ćete pomoći. Veliki zagrljaj – poručila je Ankica.