Hrvatsko obrazovanje svjetlosnim je godinama naprednije od Bolivije i Argentine

Shvatio sam to već ranije. Još u Boliviji bilo je lako uočiti taj gorući problem Latinske Amerike. O tome su mi kasnije pričali i prijatelji iz Venezuele, Kolumbije, Ekvadora i Paragvaja. "Nije to samo tako u Argentini, tako je u cijeloj Južnoj Americi", uvjeravali su me. Zapravo nisam htio vjerovati u rečeno, a onda sam pravu potvrdu dobio baš u Buenos Airesu. O čemu se ovdje zapravo radi? Vrlo jednostavno riječ je o edukaciji, odnosno sramotnom školskom sustavu koji, kažu mi oni s malo više mozga, sustavno i planski pretvara stanovništvo u vojsku idiota podložno manipulaciji. 

Mi Hrvati često volimo kritizirati vlastiti školski sustav. Smatramo da je jako loš i zastario. Da, vjerojatno smo u pravu ako ga uspoređujemo s nekim naprednijim zemljama Zapadnog svijeta ili Dalekog istoka. No u usporedbi s onim što se nudi u Latinskoj Americi, obrazovanje prosječnog Hrvata naprednije za svjetlosnu godinu. 

Matias je jedan sasvim inteligentan dečko, no njegov nedostatak, kako sam kaže, manjak je informacija u svim područjima; od povijesti, geografije, matematike, engleskog jezika itd., da ne nabrajam. Svjestan je toga i zato svaki dan pokušava iskoristiti internet za edukaciju. Čim čuje neki novi podatak odmah se baca na surfanje i proučava sve o novom pojmu. Završio je osnovnu i srednju školu s odličnim uspjehom, fakultet zbog problema u obitelji poslije nije upisao, ali priznaje kako su njegove školske ocjene zapravo pravo mazanje očiju. On kaže kako u usporedbi sa mnom nema pojma o ničemu. A moje znanje nije ništa više od prosjeka jednog Hrvata. Na primjer, znam kemijske elemente, znam one najosnovnije podatke o svjetskoj povijesti, znam na kojim se kontinentima nalaze Andora, Jamajka, Iran ili Nigerija, znam da su Mozart i Bach velikani klasične glazbe, tablicom množenja baratam kao Messi loptom... Ništa spektakularno ali za njega to znači – vaaau.

"Vjeruj mi", kaže Matias, "u mojoj četvrti ja sam doktor nauka. Da vidiš tko sve tamo živi. Moji prijatelji i rodbina, općenito ta mlađa generacija nema pojma o ničemu, ali baš ničemu."

Samo nekoliko dana poslije odlučio sam ga posjetiti  Morenu, četvrti na samom rubu provincije Buenos Aires. Već na prvi pogled sledila mi se krv u žilama. Znate ono kad na televiziji ide prilog iz nekog siromašnog romskog naselja u Međimurju koja traži pomoć cijele Hrvatske? Pa onda ionako već neugledno naselje dva dana prije snimanja naprave još neuglednijim kako bi efekt bio bolji. E upravo je tako izgledala ulica San Carlos u kojoj me Matias dočekao. Blatnjave lokve na sve strane, stare automobilske olupine, rastrčana dječurlija u dronjcima ali slatkih nasmiješenih garavih lica. Nedostajao je samo Mladen Stubljar s mikrofonom u ruci. 

Dogovor je bio ovakav. On će okupiti nekoliko najbližih prijatelja i rođaka koji će napraviti parrillu, a ja kao gost moram pripremiti neku vrstu kviza opće kulture iz područja povijesti, geografije, matematike, engleskog jezika, glazbe, showbizza... Svatko će birati svoje područje i pokušati ponuditi točan odgovor. A pitanja koja će uslijediti za naše su pojmove zaista na razini osnovne škole.

Prvi je na redu bio Nicolas. On je najbolji Matiasov prijatelj, završio je višu kulinarsku školu i trenutno radi u jednom uglednom restoranu kao pomoćnik glavnog kuhara. Odabrao je pitanje iz matematike. "To će za svih biti najteže pa će moja sramota biti manja", istaknuo je sa smiješkom. "35 + X + 30 = 100, X=?", glasilo je moje pitanje. "A daj, ne znam ti ja te XY pitalice", odustao je nakon 10 sekundi. Pogledao sam ostale, ali svi su samo spuštali pogled prema dolje. 

Matiasov bratić Julian ima 21 godinu, student je Građevinskog fakulteta i uskoro će postati tata. Udario je dlan o dlan i hrabro ispustio izdah kao da za koji tren počinje maratonsku trku. Geografija za njega. "Na kojem se kontinentu nalazi Hrvatska?" "Aaaaaaa... Australija?". "Ne!" "Ma daj, tko zna gdje je ta tvoja Hrvatska?" Da, u pravu je. Utjecaj Hrvatske u svijetu moćan je koliko i alkohol u bezalkoholnom pivu. "Dobro, imaš pravo. Lakše pitanje. Koji je glavni grad Španjolske?" Misli se, misli se... "Barcelona." "Ne, nije. Onaj drugi", pokušao sam mu pomoći jer mi je bilo jasno da je njegov odgovor zapravo plod nogometnog utjecaja. A moja pomoć prethodila je jednom neočekivanom odgovoru. "Real Madrid", kaže Julian. "Real Madrid? Nije, odgovor je Atletico Madrid", sarkastično sam dodao. "Ah da, Atletico. Tamo je Simeone trener", ozbiljno će. Uhvatio sam se za glavu. 

Lina, Julianova zaručnica odabrala je povijest. Koje je nacionalnosti bio Kristofor Kolumbo, pitanje je koje mi se nakon svega činilo preteško pa sam se odlučio na za jednostavnije. "U kojem se stoljeću zbio 2. Svjetski rat?" Njen izraz lica izgledao je kao da sam je pitao kemijsku formulu za mravlju kiselinu. "Nemam pojma", rekla je. "Dobro, čula si za Hitlera", pokušao sam pomoći. Zbunjeno je pomicala glavu lijevo desno. "Ostali?", pogledao sam prema njima. Svi su samo šutjeli...

Poražavajući su podaci da je 18 posto Argentine visokoobrazovano, samo 64 ima završenu srednju školu, a njih čak 20 posto je potpuno nepismeno. No, za spomenutom večerom svi su u rukama držali pametne telefone, svi se oni znaju služiti internetom i društvenim mrežama, svatko od njih po nekoliko sati dnevno provodi na raznoraznim portalima gdje si skriveni iza raznoraznih nadimaka daju za pravo ne samo izražavati svoje mišljenje, već i vrijeđati sve sudionike razgovora. Vjerojatno je tako najlakše skrivati vlastiti neuspjeh i sramotu. Nekako sam uvjeren kako bi ispodprosječan Hrvat znao odgovore na moja pitanja. Ili se samo varam...

>> Inflacija 
nije bauk. Amerika izlazi iz recesije tiskanjem dolara