Na drugom kraju svijeta, u Novom Zelandu, mladi hrvatski dizajner Damir Begović pokorio je žestoku konkurenciju na prestižnom modnom natjecanju iD International Emerging Designers Show u Dunedinu. Među 42 kreatora iz 19 zemalja pobjednička je upravo njegova diplomska kolekcija EX-vonia, kojom je taj 26-godišnjak upozorio na iseljavanje iz Slavonije. I sam je Slavonac, a završava diplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu.
Žiri ste oborili s nogu kolekcijom inspiriranom Slavonijom. Što ih je ostavilo bez daha?
Inspiracija su mi bili elementi slavonske narodne nošnje i visoka moda 50-ih godina, pa je to ujedno i komparacija Zapada i Istoka. Mislim da ih je osvojilo to što nikada nisu vidjeli te posebne tehnike s naše narodne nošnje koje sam koristio, posebice iz brodskog Posavlja, odakle i ja dolazim. Koristio sam unikatne tehnike poput zlatoveza, srebrnoveza, tehnike stakala s prsluka na slavonskoj nošnji. Sve je to ručni rad, a ima devet modela. Sama poruka kolekcije jest djelomično propadanje tradicije, Slavonije i odlazak mladih na Zapad za poslom pa sam tako i spojio visoku modu sa Zapada s tradicionalnim odijevanjem s Istoka.
Upozorili ste na iseljavanje iz Slavonije, za koju u Novom Zelandu, vjerojatno, nisu ni čuli. Kako je ta poruka odjeknula?
Vjerujem da su osjetili poruku i emociju koju sam htio poslati, a to je da treba sačuvati običaje i spasiti Slavoniju iako oni ne razumiju što se točno događa kod nas jer su na drugoj strani svijeta. Ima i Hrvata na Novom Zelandu, no većinom su iz Dalmacije. Ako tamo znaju za Hrvatsku, znaju za more, pa sam im pokušao objasniti kako naša zemlja ima i kontinentalni dio. S Domagojem Štimcem radim brand Twins već pet godina, obojica obožavamo Slavoniju, a ja sam svoju diplomsku kolekciju, kao krunu svoga obrazovanja, htio totalno posvetiti Slavoniji jer, kada dođem doma za praznike, ne mogu ne osjetiti da Slavonija nestaje i to me zaista pogađa. Mi smo otišli u Zagreb, ali smo u Hrvatskoj, no kad cijela obitelj ode iz države, znači da se više nikada neće vratiti. Ostaju stari koji će umrijeti. Tužno je to i potakne te da pokušaš i sam nešto učiniti i spasiti. Sumnjam da će moda to promijeniti, ali može ukazati na problem koji se nitko, očito, dovoljno ne trudi riješiti. Dok sam izrađivao kolekciju i tražio stručnjake za određene tradicijske tehnike, iznenadio sam se koliko mladih njeguje stare zanate i običaje. Iako je to mali postotak, daje mi nadu da će tradicija opstati u budućnosti. A i ja sam svojom kolekcijom pokušao sačuvati nešto što se stoljećima održava u Slavoniji.
Može li se i treba li kroz modu i kritizirati društvo i upozoravati na društvene probleme?
Naravno! Modu smatram umjetnošću, a umjetnost je uvijek ukazivala na društvene i aktualne probleme. Političari ne rade, općenito, ništa, a kamoli da rješavaju nagomilane probleme. Strah me da će propasti cijela Hrvatska jer mladi odlaze. Kroz svoj rad treba slati poruku pa se možda nešto i riješi.
U svijetu mode, s velikom konkurencijom i bespoštednom borbom za uspjeh, ima li mjesta za takve modne izričaje i mogu li oni naći kupce?
Volim visoku modu, no ona je privilegirana. Volim raditi ono što me inspirira, a to se teško prodaje pa se uvijek borimo s time i u brendu Twins. Trudimo se da jedan dio kolekcije bude prodajni, a da drugim izrazimo svoju ideju i priču. Ne mogu reći da je dokaz za to moja pobjeda tako daleko od kuće, ali oni su prepoznali moj rad. Unikatan je i gotovo nenosiv zbog maski, ali one su tu bile zbog priče. Treba ostati vjeran sebi, a kad ljudi to prepoznaju, doći će do vas. U proizvodnji će to biti prilagođeno nošenju, ali za pistu se može napraviti što god vam je na pameti.
Hoćete li pobjedničku kolekciju lansirati na tržište?
Ne bih je prodavao jer je unikatna, a nije bila ni jeftina. Nisam se htio cjenkati jer poštujem tradiciju i cijenim svačiji trud. Bit će prikazana 25. svibnja na reviji diplomskih kolekcija Tekstilno-tehnološkog fakulteta pa je moram još čuvati. No, kad bi kasnije netko bio zainteresiran, za dobru cijenu, razmislio bih o tome.
Kako ste uopće završili u Novom Zelandu?
Mentorica, izv. prof. Jasminka Končić, prijavljivala me, primjerice, u Trst, a na kraju sam se od svih natjecanja u Europi prijavio u Novi Zeland. Prijavu sam poslao pola sata prije isteka roka, nisam bio siguran koliko je sati tamo i je li rok već prošao. Zahvalan sam svom fakultetu što mi je platio put i smještaj.
Odrastali ste u Starom Slatiniku u brodskom kraju, školovanje u struci započeli u Osijeku, a nastavili u Zagrebu. Gdje se vidite u budućnosti?
Krenuo sam najprije u Tehničku školu u Slavonskom Brodu jer mi je s 14 godina bilo teško otići od kuće. Nije to bila škola za mene pa sam se prebacio u Osijek i upisao Školu za tekstil, dizajn i primijenjenu umjetnost. Nisam požalio jer mi je to bilo bolje iskustvo od fakulteta, stekao sam temelje koje sam nadograđivao na fakultetu i svojim radom za Twins. Ne mogu reći da nemam velike snove, iz Hrvatske odlaze i liječnici i ljudi za čija zanimanja tu ima posla, pa zašto bih ja ostao ako je moda u metropolama poput New Yorka, Milana, Pariza. Nisam se još odlučio hoću li otići ili ostati, vjerujem da ću tu veliku životnu odluku donijeti za nekoliko mjeseci. San mi je otvoriti modnu kuću, po uzoru na Chanel u Parizu koji je pokupovao sve male obrte s kojima surađuje na kolekcijama. Volio bih da slično postoji i u Hrvatskoj jer mislim da svaka unikatna tehnika s narodne nošnje može biti sama svoj mali obrt u koji biste došli i naručili da vam izvezu cijelu jaknu ili suknju zlatovezom, ili da naprave torbu od stakalaca. Svaka soba u toj kući bila bi određena za nešto od narodne nošnje. To bi moglo uspjeti sredstvima iz EU ili državnima, ipak je to naša baština i tradicija koju bi trebalo sačuvati. Plasirali bismo takve proizvode izvan Europe jer je to toliko bogatstvo za koje ne zna nitko izvan Balkana. Druga mi je opcija spakirati se, otići i tražiti posao. Pariz je centar visoke mode, ali muči me što ne znam francuski. Nekad mi je, priznajem, dosta svega, ali ima dana kada apsolutno ne želim otići i ostaviti sve jer znam da Hrvatska može, ali teško je.
Može li dizajner uspjeti u Slavoniji?
Savjetuju nam svi da se preselimo u Osijek i radimo iz Slavonije jer je tamo jeftinije unajmiti prostor. No, ako radite modu u Hrvatskoj, morate biti u Zagrebu jer se u glavnom gradu sve događa. Neku bi se tvornicu moglo napraviti u Slavoniji, sjetimo se koliko je snažnu tekstilnu industriju imala! Moja mama je krojačica, a od moje generacije 1991. sve mame su bile krojačice, tada je bilo posla.
Je li mama krojačica utjecala i na izbor karijere?
Mama i teta radile su za Modnu industriju Brod i uvijek su šile kod kuće, izrađivale su odjeću i sebi, bilo je posvuda materijala i krojeva, i na meni su stalno nešto isprobavale. Svakako je to utjecalo i na mene. Da nije mama bila krojačica, možda bih ja svejedno postao dizajner, ali bih puno kasnije i teže došao do toga. Roditelji su mi zaista velika podrška. I, naravno, utjecale su barbike, radio sam odjeću za barbike mlađoj sestri Ani. Prvo su sestrine barbike bile modeli, a poslije je i sestra postala model, uvijek nam nosi i otvara revije za Twins.
Možete li paralelno raditi dvije karijere, kao mnogi svjetski kreatori koji potpisuju razne kolekcije, ili se plašite da će u jednom trenutku morati birati?
Sve ovisi o tome kako se dizajner osjeća u trenutku dok izrađuje kolekciju, nekada može sezonama isto raditi, a nekada preskakati s teme na temu. To je sloboda dizajnera, sloboda uma, bar ću ja tako sebi dopustiti da radim ono što želim u datom trenutku. Trenutačno mi je Slavonija opsesija, ne mora značiti da će to trajati dovijeka, no toliko je bogata naša nošnja da je neiscrpna za inspiraciju.
Potpisujete modni brend Twins zajedno s Domagojem Štimcem. Po čemu ste prepoznatljivi?
Već pet godina postojimo i vjerujem da su Twinsi jedan od posebnijih i unikatnijih brendova na našoj sceni. Iza svake kolekcije imamo priču koju pokušavamo pronijeti kroz odjeću i inspiraciju. Mislim da smo posebni i po tom nekom “lady light” ženstvenom stilu i svakako našim kaputima. Kada dobijete nakon dvije godine mail s pitanjem imamo li još uvijek taj kaput, to puno govori. Kolekcija nam ima po 30 ili 35 izlaza, što nitko ne radi u Hrvatskoj. Mislim da nas se dovoljno i ne cijeni jer nemamo pozadinu, ali mladi smo i borimo se.