Na cesti prema Iloku, kao da sam ušao u – Windowse XP. Prizor poput pozadine sa zelenim brežuljkom, plavim nebom i bijelim oblacima. Svi smo je vidjeli, prvo kad upališ računalo. A ovdje, kao da si unutra – brežuljci se spajaju s nebom, oblaci proviruju, a kad odjednom, u mjestu Mohovo – mamut. Slamnati, ogromni, visok možda i tri metra. Mamut?! Parkiram automobil nekoliko kilometara dalje ispred Doma za starije i nemoćne osobe u Iloku, jedan se raspituje koliko nova Kia troši, a zatim bris u kuhinju. Kažu, tu je lovac na mamute. Krčka se fiš. S kuhačom u ruci, u bijelom, mladi kuhar Goran Popović (23) kaže:
Sve mi se vrti oko mamuta
– Više pronalazač ostataka. Sve mi se vrti oko mamuta. Da se doselim kod vas u Zagreb, tražio bih stan u mamutici u Travnom – smije se kuhar. Presvlači se u civilno odijelo te kaže:
– Zna se već da sam u svom dvorištu, kopajući jamu, pronašao zub bebe mamuta, velik poput limenke graha. Zabio sam lopatu, a kad ono, ona zapela. I što imam vidjeti, zub. Pa još i vilica mamuta. Bedrena kost. Pa i ostaci nosoroga. I to sve unutar metra mog dvorišta, staro, vjerojatno, 22 tisuće godina. Jesenas sam opet išao brati šipak, pogledam, a kad ono našao ja još jedan zub. 90–godišnji djed Đorđe pričao mi je da su na ovim brdima čuli da bi moglo biti ostataka, ali evo, ja sam ih već dva puta našao. Kamo god pogledam – mamut. Haha. Fora je i da sam to pronašao na isti datum. 20. listopada 2012. pa zatim isti dan 2016. godine...
Koliko stoji zub mamuta?
– A ima ih na eBayu, i po 700–800 eura. Ali, to nisu naši. Ovo su, pravi, iločki.
Otkud ovdje mamuti?
– Ledeno doba. Dunav su prelazili ovdje, možda rijeka nije bila na istom mjestu kao i danas, ali bila je tu negdje. A njima je trebalo mjesto gdje bi je mogli lako prijeći. Radili su to tu, kod nas, u Iloku i mom Maljkovu. Osnivam udrugu, rekao sam već da mi se sve vrti oko mamuta, a želio bi da u Iloku krene turistička priča vezana za to. Mamuta od slame, kojeg si vidio kad si dolazio, napravio je Nikola Faller, kipar iz Osijeka. U našoj zemlji nema takvog nalazišta na kopnu. Pronalazili su neki, prije, ostatke mamuta u Savi ili Dunavu, ali ovo su dva posve nova lokaliteta. Zašto turiste ne bi privukli i tom pričom? – kaže kuhar Popović, pa se vraća raditi fiš.
Na samom Dunavu, nekoliko minuta vožnje od Doma, čekao me Željko Sladetić (68). Čovjek koji cijeli Ilok zna po – imenu. Baš svakog. Martinu, Branka, Ivana, Miru...
– Srđan, bok – veli Sladetić. Zna sad i mene. Uz preko osam tisuća drugih. Pokazuje na rijeku te kaže:
– Kajak vozim 50 godina. Radio sam do lani kao profesor u osnovnoj školi, a u vrijeme kada sam predavao u Vukovaru, znao sam sjesti u kajak i na posao – veslajući! Dolje bi mi trebalo oko dva i pol sata, no natrag, uzvodno skoro četiri! – kaže ponosno.
Ljudi na posao idu automobilima, biciklima, tramvajem, autobusom, neki i na rolama, pješke. Ali u kajaku...
– Zašto ne! Ništa čudno što me poznaje cijeli grad, svi ljudi u okolnim mjestima od Šarengrada, Bapske, Mohova... Pa ja sam predavao čak i unucima svojih bivših učenika. Ima takvih primjera koliko hoćeš. Kao mladi profesor predavao sam djedu, pa kasnije sinu, pa konačno i unuci... Tužan sam jer mnogi su otišli. Neki i s jednosmjernom kartom. A naš Ilok, ovaj kraj, ma imamo šanse! Samo da se država malo okrene prema nama. Evo ti primjer, imamo tu na Gradecu jedno od najznačajnijih nalazišta u svijetu. Oko Iloka pronašli su školjke. Školjke! Iz doba Panonskog mora. Dolaze nam znanstvenici iz cijelog svijeta, iz Japana, SAD–a, ma to je nevjerojatno. Pa i Goran, s mamutima, vino, povijest... Eh, ima naš Ilok priču. Pa tu su nekad bili otoci.
Odlazimo do – podruma. Moraš kad si tu. To je “pod mus”. Ne Iločkih, već male vinarije, u kojoj je šefica – gospođa.
– Moja Paula je glavna za vino – kaže suprug Miro, a šefica kaže:
– Tata Julius bio je vinar. A imao je tri kćeri. Dvije sestre otišle su iz Iloka. Ostala sam jedina. Kao djevojčicu, fascinirale su me ogromne hrastove bačve. Pomagala sam mu. Prije njega u podrumu je radio djed Stjepan. Pa pradjed Mio. Prije njega prapradjed, također Mio. A trogodišnji sin Julius bit će, vjerujem, šesta obiteljska generacija vinara. Tradicija je preko 150 godina, evo ja sam peto koljeno – govori Paula Stipetić (41).
Ključ odleti ispod vrata
Otvara vrata podruma i kaže:
– Moje vino, graševina i rajnski rizling, odnosno cabernet sauvignon, pije se i u Dubrovniku, u restoranima u Starom gradu. Ima ga i na Lumbardi na Korčuli... No, tata Julius bio je pravi bećar. Da ovi podrumi mogu govoriti, svašta bismo sad čuli. Sjećamo se priča kako je, navečer, kad bi se kavane zatvorile, znao dovesti društvo, zaključati vrata podruma iznutra te ključ baciti van. Nitko nije mogao izaći dok netko ne bi, ujutro, pronašao ključ pa ih sve pustio kući. A spavao je tu, kraj podruma, a kako je volio bećariti, ujutro bi znao staviti papir na vrata na kojem je pisalo: “Ne budite me. Oženio sam se sinoć!”
I? Jesu li ga ukućani budili?
– Pa spavao je na miru cijeli dan!•