Irska – država u kojoj je premijer Indijac i u čijem je glavnom gradu voda besplatna

Nestvarno zelena. I nestvarno lijepa. Kao kakva zemlja iz bajke. Misli su to koje vjerojatno prolaze putniku namjerniku koji se vozi kroz Republiku Irsku, promatrajući prirodne ljepote koje ga okružuju. Na tom putu izmjenjuju se krajolici, u jednom se trenutku vide zelene šume, u drugom livade i pašnjaci na kojima neometane snažnim vjetrom mirno pasu ovce. Taj se prizor izmjenjuje s prizorom zalaska sunca u kojem se boje prelijevaju po nebu tako da na tren mislite da ste u Africi, a ne u Irskoj. No ono od čega zaista zastaje dah kada vidite Cliffs of Moher, jednu od najprepoznatljivijih turističkih razglednica Irske. Riječ je prirodnim stijenama koje se sunovraćuju u Atlantski ocean, čineći u svom podnožju prirodne uvale i plažice kojima je teško prići na bilo koji drugi način osim brodom. Stijene se protežu do 120 metra visine iznad površine Atlantskog oceana, a na jednom mjestu visoke su 214 metra, što se smatra i njihovom maksimalnom visinom. Osim što se možete diviti nadnaravnoj ljepoti prirode u kojoj se ocean spaja s nebom u eksploziji svih nijansi sive i plave boje, u toj se ljepoti može uživati i dok se šeta nekom od ograđenih staza. Pri tome bi bilo pametno obratiti pozornost na table s upozorenjem da se zaštitne ograde prelaze isključivo na vlastitu odgovornost jer je opasnost od pada u dubinu realna i velika. No turisti kao turisti, pokušavajući snimiti najbolji i najluđi selfie, ne haju za upozorenja i opasnost, a bome ni za snažan vjetar koji puše noseći sve pred sobom.

Što bi rekla Željka Markić?

Cliffs of Moher najpoznatije je irsko turističko odredište, koje godišnje posjeti između milijun i milijun i pol ljudi. Pod zaštitom je UNESCO-a, a popularnosti tog mjesta sigurno pomaže što će mnogi ljubitelji Harryja Pottera upravo Cliffs of Moher prepoznati kao jednu od lokacija na kojoj su snimane scene iz tog filmskog serijala. No ljepota i eksplozija boja nisu jedino iznenađenje koje vas čeka tamo. Jer kada upijete sve te dojmove koji vas zapljusnu, put vas dalje vodi do informativnog centra u kojem vas dočeka natpis da je WC na tom mjestu – uniseks.

– Što bi rekla Željka Markić da vidi ovo? – čujem glas iza svojih leđa garniran smijehom.

I ja se isto pitam, pomislivši da ono čime Željka Markić i njezini sljedbenici u bitki oko (ne)ratifikacije Istanbulske konvencije mjesecima plaše Hrvate, u bijelom svijetu, eto, već postoji i od toga nitko ne pravi problem. A zašto bi netko i pravio problem u zemlji u kojoj se očito, za razliku od Hrvatske, ne smatra da bi ulazak u uniseks WC mogao utjecati na promjenu bilo čije ženskosti ili muškosti. Za razliku od Hrvatske, Irska je zemlja koja je otvorena drugima i drugačijima, što se vidi na ulicama irskih gradova, ali i iščitava iz činjenice da je aktualni irski premijer Leo Varadkar dijete indijskih imigranata i još k tome homoseksualac koji to ne skriva od javnosti. Njegovo porijeklo i seksualna orijentacija očito nisu bili nikakva prepreka da u većinski katoličkoj zemlji, u kojoj je Crkva kroz stoljeća imala vrlo značajnu ulogu, zasjedne u premijersku fotelju kao najmlađi irski premijer u povijesti.

Iako se Hrvatska voli uspoređivati s Irskom, pa se u tim usporedbama izvlače argumenti kako je riječ o zemljama s ukorijenjenom katoličkom tradicijom te malim narodima koji su se kroz stoljeća teško i krvavo izborili za svoju nezavisnost, sve to ipak su samo floskule. Hrvatska je, ekonomski prije svega, a zatim i po otvorenosti svog društva te kvaliteti života, ali i načinu na koji se tamo shvaća politika, na žalost, godinama iza Irske. U Hrvatskoj se vjerojatno nikada ne bi moglo dogoditi da netko toliko drugi i drugačiji kao što je Leo Varadkar postane premijer. A gotovo sigurno je da se u Hrvatskoj, za razliku od Irske, ne bi moglo dogoditi da nezadovoljni građani izlaskom na ulice pozovu političare na odgovornost jer ovi nisu ispunili izborna obećanja. A upravo su to prije nekoliko godina učinili stanovnici Dublina i to zato što su dobili račune za vodu!? Voda se u Dublinu ne plaća jer Irci smatraju da ne trebaju plaćati ono što im obilno, gotovo svakodnevno pada s neba. Kada je 2015. stranka koja je tada tijesnom većinom pobijedila na izborima prekršila obećanje da se voda i dalje neće plaćati te su građanima počeli stizati računi za vodu, na ulicama Dublina u hipu se okupilo 80.000 ljudi protestirajući protiv političara koji su prekršili dana obećanja. Posljedica svega toga bila je da sa spomenutom strankom, koja sama nije mogla sastaviti vladu, zbog prekršenog predizbornog obećanja nisu htjele koalirati ni druge stranke.

A stanovnici Dublina ne samo da ni dalje ne plaćaju vodu već je vlada i vratila novac onima koji su račune platili. Situacija je nezamisliva u Hrvatskoj, kao što je nezamislivo i mnogo toga drugog što se može čuti i vidjeti po ulicama Dublina. U to svakako spada i podatak da se u dublinskom rodilištu, starom 400 godina, godišnje rodi 10.000 djece. I to je brojka o kojoj demografski poharana Hrvatska može samo sanjati, a zbog svega toga nikoga ne treba čuditi što je Irska mnogim Hrvatima postala obećana zemlja. Irci vole Hrvate i smatraju ih dobrim radnicima, a hrvatski se po dublinskim ulicama čuje gotovo kao i engleski. Na svakom mjestu na koje dođete gotovo sigurno ćete naći nekog tko je u Dublin ili Irsku došao trbuhom za kruhom, a većina njih će vam reći da je u velikoj mjeri zadovoljna novim životom.

Skupo stanovanje

– Radim od 10 do 18, plaća mi je 1600 eura mjesečno. Za razliku od Hrvatske, ovdje mi barem plate to što radim, a to znači da se plaća svaki prekovremeni sat. Posao nije teško naći, a oni koji su obrazovaniji imaju i bolje plaće. No problem je stanovanje jer vam za najobičniju garsonijeru treba 1300 eura mjesečno. Problem skupoće stanova ne muči samo nas već i Irce jer se ljudi iz Dublina sele u druga mjesta diljem Irske, a to Ircima počinje predstavljati ekonomski problem i to takav da se u javnosti mjesecima govori samo o tome – kaže mi jedan od Hrvata koji je slavonsku ravnicu zamijenio Irskom.

Osim skupog stanovanja, u Irskoj je prema hrvatskim poimanjima skupa i hrana jer sendvič kupljen u supermarketu stoji od tri i pol do pet eura. Skupo je i piće, krigla piva u nekom od brojnih pubova stoji oko šest eura. No ta cijena brojne pivopije neće spriječiti u ispijanju omiljenog im pića. A i kako bi kada se Dublin, tonući u mrak, upravo pripremao za proslavu Dana sv. Patrika, sveca zaštitnika Irske, i hektolitre piva koji će se u njegovu čast ispiti.