Dovoljno je u tražilicu najveće svjetske filmske baze podataka unijeti ime Ivane Primorac i odmah će se pred vama otvoriti jedna uistinu nevjerojatna karijera.
Bilo kojeg glumca ili glumicu s ovakvim opusom filmova obično se naziva zvijezdom. I Ivana je zvijezda svojeg posla, najtraženija je dizajnerica šminke današnjice. Nedavno je ova rođena Zagrepčanka donijela prvu hrvatsku nagradu BAFTA, britanski ekvivalent Oscaru, a Oscar joj je izmaknuo praktički zbog tehnikalije – pravila Američke akademije filmske znanosti i umjetnosti.
Ivanu smo uhvatili u rijetkim trenucima odmora, i to u Argentini. Prvo smo raščistili dvojbu koja je okupirala hrvatsku javnost nakon dodjele Oscara – stigla je BAFTA, ali ne i Oscar.
– Od svih filmova snimljenih te godine dugim se procesom odabire njih sedam. Umjetnici koje Akademija smatra najviše zaslužnima na tom projektu pozvani su u Los Angeles da pred članovima Akademije govore o svojem projektu. Taj se proces zove “bake off”. Na osnovi toga članovi Akademije nominiraju tri filma za Oscar. Nije “Prijelomni čas” bio prvi film, bila sam u “bake offu” za “Sate”, “Studengoru”, “Okajanje”, “Ženu kojoj sam čitao”, “Anu Karenjinu”, dakle pet puta, ali nikad nisam nominirana. No, ja to shvaćam kao uspjeh jer to znači da sam pet puta bila jedna od najboljih na svijetu. Pa i to je uspjeh, zar ne?! – kaže Ivana.
Ističe da je golema čast što ju je Akademija prošle godine pozvala da postane punopravnom članicom, s pravom glasa.
– Nisam dobila taj kipić, ali nije važno, svi znaju da sam i ja to radila, da sam dio te scene. Bit će toga još, svjesna sam toga, jer dobila sam toliko pisama od producenata, glumaca, ljudi s kojima sam radila, poput Hillary Swank koja je dva puta dobila Oscara. Lijepo je znati da te takva osoba voli i poštuje. Tako je to, koji put dobiju četiri osobe, ponekad ne mogu više od tri. Sada je nagrađena jedna šminka, na BAFTA-i je nagrađen cijeli film, u tome je ta razlika. Ne osjećam se kao gubitnik, već kao prirodni pobjednik. Ma bit će toga još, donijet ću ja Oscar u Hrvatsku! – govori nam uspješna dizajnerica šminke. Ivana je dijete uglednih pravnika Vladimira i Daše Primorac.
– Spremala sam se za London, na daljnje školovanje, kad je majka upoznala Halida Redžebašića, jednog od tada naših najvećih šminkera. I pitala ga bi li njezina kći mogla raditi s njim da nešto nauči. Pristao je i tako me majka pustila u London da naučim do kraja svoj zanat misleći kako ću se vratiti kući i nastaviti raditi s Halidom. No, to nije išlo baš tako lako. A i mislili su da ću ipak umjesto tog svog hobija izabrati ono što su izabrali oni. Upisala sam kao i oni, pravo. Ali, mene tako zaigranu to nije osobito zanimalo jer svaki put kad bih otvorila knjigu, ja bih zaspala! I nakon nekog vremena roditelji su vidjeli da mene to doista ne zanima, no i dalje su mislili da ću se iz Londona vratiti kući, da ću odrasti. Međutim, ja sam tamo doznala da BBC ima školu u kojoj odgaja mlade ljude, iako je to bilo na prilično socijalistički način. Oni te obrazuju, a ti dalje radiš na njihovim produkcijama, iako su to najbolje kostimirane drame i filmovi na svijetu. Pokazalo se kasnije da to nije najbolji način, zatvorili su tu školu baš kada sam se htjela upisati. Sve ih je to počelo previše koštati i to je šteta jer nema više takvih prilika. Ionako je ta škola koštala tisuću funti koje nisam imala, to bi bilo kao danas nekih 15 tisuća. Otišla sam u Ameriku, čuvala djecu da bih zaradila taj novac i prijavila se na natječaj. Došla sam među njih sedam, a primali su šest. Dobila sam obavijest da sam primljena, no već drugi dan stigla je druga omotnica u kojoj je pisalo da je posrijedi zabuna te da ipak nisam prošla. Bio je to kraj jer, ako ne mogu na BBC, onda nema dalje. Uz to propala mi je još jedna godina – prisjeća se Ivana.
No tada je odlučila da će ono što je za nju trebao napraviti BBC napraviti sama za sebe. Poslala je pisma svim ljudima koje je cijenila u toj branši s molbom da radi za njih, ako treba i besplatno ili za nekakvu malu novčanu naknadu.
– I tako sam počela. Radila sam u restoranima, navečer u noćnim klubovima, danju na filmu i tako malo-pomalo dobila posao s dvije velike šminkerice – Naomi Donne i Jenny Shircore, s kojima sam bila do 1998. godine. S Jenny Shircore radila sam na filmu “Elizabeth”, za koji je dobila Oscara. I onda sam dobila i prvi samostalni film, a za to mi je trebalo 11 godina. Uvijek sam željela raditi na filmu, a strast prema ovom poslu razvila sam prateći modne časopise koje mi je kupovala baka. Ljepota je dio naše kulture, volimo se lijepo oblačiti, recimo kada idemo na špicu. U Londonu to ne moram, tamo se na to toliko ne pazi. K tome, imamo ljudi koji znaju napraviti dobru odjeću, cipele, jako dobrih zanatlija, krojača, krojačica. Nije to toliko čudno, mala smo zemlja koja je dosta upijala od Italije. Sada mislim da ne bismo trebali više imati uzor, već razviti vlastiti identitet u tom smislu jer imamo za to dovoljno talenta, voljela bih vidjeti naše samostalne dizajnere koji uspijevaju u svijetu. Pa mi smo najljepši u Europi, trebali bismo se razviti i u tom modnom smislu – govori. Filmska se industrija danas mijenja, zahtjevi su veći, a s time se mijenja i Ivanin posao koji je jedan od ključnih dijelova produkcije.
– Imala sam sreću uglavnom raditi s istim glumcima i režiserima koji me uvijek zovu, ponovno i ponovno, što je velika čast. Primjerice, često radim s Keirom Knightley. To znači da radiš dobar posao. Međutim, tehnika je danas toliko napredovala da, unatoč tome što možda tako izgleda, Gary Oldman u “Prijelomnom času” nije imao toliko težak posao. Recimo, jako to dobro osjećam u radu s Kate Winslet s kojom radim već deset godina zato što je golema razlika između prvog puta i danas. Današnje se šminke sasvim drukčije ponašaju na licu, više kao prirodna koža nego kao plastika, prostetika. A imate i čitače koji pomažu da se sve daleko preciznije i pravilnije oblikuje. S druge strane, morate biti jako dobri u pripremi, početak je najvažniji dio tog procesa. Oldman nije imao puno toga, imao je nešto na licu i na vratu, njegovi su nos i oči, to je i dalje bio on, iako je morao brijati glavu. Kad je radio “Draculu”, onda je sve to trajalo šest, sedam sati, ovo sada trajalo je po dva sata. Ali, iako je njima lakše, mi moramo biti sve bolji i bolji u svom poslu jer imamo sve manje vremena, snimanje sve više i više košta i gleda se na to gdje će se trošak smanjiti. Prije se film snimao šest mjeseci, danas se snima osam tjedana, veliki film tri mjeseca. Jedino “Ratovi zvijezda” imaju takav budžet da se snimaju šest mjeseci. Zainteresirala sam se za karakterne filmove u kojima se glumci mijenjaju. Tu nema diva, lošeg ponašanja, nikakvih ispada, oni moraju što bolje obaviti svoj dio posla i velika je to razlika u odnosu na prije. Danas više nemate glumca koji dolazi na set i ne zna svoj tekst jer tako nešto više ne može proći. Kad sam počela, radila sam s Rajkom Grlićem film “Đavolji raj” u kojem je nastupao i Rod Steiger. On nikada nije znao svoj tekst. I to je trajalo i trajalo, jednostavno je bio staromodni glumac. Ako se glumci danas ne pripremaju, za nekoliko godina više neće glumiti. Sve ove današnje dive poput Kate Winslet, Cate Blanchett ili Meryl Streep jako se dugo pripremaju prije snimanja – kaže Zagrepčanka koja danas živi u Londonu.
Rad na filmu izuzetno je intenzivan, koji put iza vrlo uspješnih filmova stoji priličan kaos, no i tada se lako prepoznaje je li posao napravljen kako treba ili ne.
– Sa svakim novim filmom koji radim sve me je više strah. Često se dogodi da ne možeš iz raznih razloga realizirati ono što zamisliš, ili glumci ne razmišljaju kao ti, ili nemaju vremena, ne mogu se previše mijenjati, sve mora biti brže jer oni uskoro snimaju drugi film. Zapravo je najbolji dio mojeg poziva onaj kada te pozovu telefonom, a nakon tog trenutka sve ide nizbrdo! Kompleks je to filmskog radnika jer nikada ne znaš kako će stvar na kraju ispasti. “Studengora” je bila najveći film koji sam radila do tog trenutka, najviše statista, najviše glumaca, ali to je dobro ispalo. Onda sam radila “Ženu kojoj sam čitao”, koji se snimao godinu dana, a trebao se snimati osam tjedana, Kate Winslet najprije nije mogla, pa je glavna glumica bila Nicole Kidman koja je onda zbog trudnoće ispala, pa je Kate Winslet ipak ušla, a mi smo snimali pola filma bez glavne glumice. Sve što je moglo, u tom filmu pošlo je ukrivo, a na kraju sam na taj film jako ponosna. Najviše na to što ljudi, kada gledaju moje filmove, nikada nisu svjesni šminke, ne osjete da su se glumci preobrazili. Nikada nitko moju šminku nije spomenuo u negativnom kontekstu, nikada nitko nije komentirao kako je netko izgledao u nekom filmu. Kada smo počeli raditi na seriji “Kruna”, nitko nije znao kako to snimiti. Na kraju smo imali četiri režisera koja su počela u isto vrijeme, a glumci su se stalno mijenjali. Nitko ti ne kaže što ti trebaš napraviti, sve moraš sam osmisliti, dizajnirati kako će koji glumac izgledati, postići to da sve ekipe, a jedna je snimala i u Johannesburgu, sve to shvate i da na kraju svi izgledaju ujednačeno. Tu sam sve morala napraviti sve sama. Slično je bilo i sa serijom “Trust” Dannyja Boylea o otmici Johna Paula Gettyja III., gdje su ekipe s pet režisera bile u Engleskoj i Italiji. Mislim da me režiseri zovu jer znaju da sam to u stanju, zapravo nikada i nisam imala neki jednostavan film – govori nesuđena pravnica, a danas ponajbolja svjetska šminkerica.
Trud i rad na filmu uzvraćeni su joj ne samo nagradama, nego i poznanstvima s ljudima koje javnost danas pomno prati.
Podsjeća na makartizam
– Ne mogu izdvojiti najdraže. Sve su to savršene osobe. Sada pripremam jedan projekt s Kate Winslet i to nam je peti zajednički film. S Keirom Knightley imam sličnu povijest, s njom sam prošle godine napravila “Colette”, odličan film koji će uskoro u kina. Čini mi se da sam bolja što sam starija, baš kao i oni. Ponosna sam zato na te kontakte, prijateljstva. Voljela bih vidjeti Jamieja Bella kojeg nisam vidjela godinama jer on sada živi u Americi, još smo prijatelji, a on je danas vrlo traženi glumac mlađe generacije s kojim sam počela raditi kada je imao 13 i pol godina. Oženjen je i ima dijete. Pratiš njihove živote, vidiš koliko su napredovali kao ljudi i kao glumci. Ove sam godine dobila nagradu BAFTA, međutim ovo je bila šesta nominacija za Oscara nekog filma na kojem sam radila. Jako mi je važno što su me prošle godine pozvali u članstvo Akademije, sada nas iz Hrvatske ima troje, i to znači da priznaju naš rad. Sada sam članica jednog uskog kruga umjetnika koji mogu napraviti puno i zbog tog članstva. To je bila najveća čast u mojoj karijeri. Jasno, htjeli su i na neki način proširiti Akademiju, pozvati mlade ljude koji su zaslužni – kaže Ivana.
Posljednji su mjeseci obilježeni skandalom, odlaskom sa scene Harveya Weinsteina.
– Dijete sam pravnika, ljudi koji su bili suci i odvjetnici, u našoj se kući uvijek puno raspravljalo o društvenim temama, pa i o ovakvim stvarima. Kada je Billu Clintonu zaprijetio opoziv, puno se u nas o tome raspravljalo, primjerice o tome funkcionira li demokracija još ili ne. Nisu mi se nikada događale tako negativne situacije, ali bila sam svjesna toga da se ne smiješ dovesti u situaciju u kojoj nisi u apsolutnoj kontroli. Roditelji su mi uvijek govorili da se pazim, da ne ulazim u tuđe automobile ili hotelske sobe, da budem oprezna s alkoholom. Svi su znali što radi Harvey Weinstein, na njegovim sam filmovima radila puno puta, uvijek je bilo tih priča i glasina. No, ja na takve tulume nisam nikada išla jer smatram da, ako želim sama sebe ozbiljno shvatiti, onda se ne trebam naći u takvim situacijama s ljudima s kojima radim. To je moja privatna stvar. Možda to nije fer, možda mladi ljudi imaju pravo raditi što hoće bez straha da će ih netko napasti, da će se dogoditi neki neželjeni scenarij u hotelskoj sobi. No, postoji jako puno mladih djevojaka i žena koje moraju preuzeti odgovornost za svoje ponašanje, a s druge strane ne bi se smjele bojati raditi svoj posao ili da će ih netko dovesti u situaciju u kojoj ne žele biti. Ovo što se sada događa jako je važno, no isto tako moramo paziti da se to ne pretvori u neko prebrojavanje muškaraca, nešto što podsjeća na makartizam. Oduševio me govor Frances McDormand na dodjeli Oscara u kojem je rekla da je njezin muž na nju apsolutno ponosan, da to zna i da je to jako važno, bilo je to iskreno, nije bila riječ ni o kakvu ispadu u skladu s trenutkom. Riječ je o pametnoj ženi o kojoj ćete rijetko čuti loše vijesti. Treba paziti da se sve ne pretvori u lov na vještice, nego da se napravi pomak nakon kojeg ćemo se svi osjećati sigurno. Svijet ravnopravnosti kakav je u Švedskoj, u kojoj i muškarci imaju roditeljski dopust, to je svijet prema kojem trebamo gledati.
Tako uspješna osoba jako je tražena i teško nalazi mjesta za nešto drugo osim rada na filmovima. – Rast televizije pružio mi je mogućnost da radim na serijama, a riječ je o sedam mjeseci posla, jer deset sati televizije teško je napraviti. Tako je posljednje tri godine, ali nisam mogla reći ne. No to je malo previše pa, iako sam se puno godina i sama nudila, morala sam se malo odmoriti pa sam sada u Argentini na godišnjem odmoru, a usput ću naučiti i španjolski. Tu sam do travnja kad se vraćam i počinjem raditi na novom filmu Dannyja Boylea. Ali dovela sam se u situaciju u kojoj samo radim i zaključila da moram na odmor. Sada sam u situaciji da mogu birati s kime radim i što radim pa mogu uzeti i stanku. Ljeti uopće ne dolazim na more u Hrvatsku jer je to uvijek period kad se snimaju filmovi, na moru nisam bila možda i 20 godina jer stalno radim, ali u Zagreb dođem nakratko jednom mjesečno vidjeti majku. Eto, svi posjećuju hrvatsko more osim mene! Velika mi je čast da sam toliko radila i da me zovu, ali mislim da je lista filmova koje sam odbila i koje nisam radila sada podjednako impresivna kao i ona koju čine oni koje nisam mogla raditi – govori Ivana i otkriva da je iza uspjeha bila i jedna jako teška odluka.
– Odlučila sam da neću imati djecu. To je važno reći jer ne bih mogla toliko putovati i raditi filmove svugdje po svijetu. Možda je to žalosno, ali meni to odgovara i mislim da sam donijela dobru odluku za svoj privatni život. Tko zna, možda će se u nekoj budućnosti moći i jedno i drugo, možda jednom bude znatno više članica Američke akademije filmske znanosti i umjetnosti koje će imati i obitelj. Kolegicama s obitelji puno je teže, a mene, kada netko pozove primjerice na Aljasku, ja već sutra mogu biti tamo, odnosno uvijek sam na raspolaganju – kaže.
O mirovini ne razmišlja, a ljubav prema ovom poslu i svijetu u kojem se kreće i radi prevelika je.
– Surađivala sam i s Anne Ross, jednom od najboljih scenografkinja, i to na filmu “Sati” Stephena Daldryja. Ona sada ima 86 godina i još uvijek radi. I to tri kazališna komada i jedan film, a radila je, primjerice, i za “Novine” Stevena Spielberga. Zbog njezine sam preporuke počela puno raditi u Americi. Anne je moj istinski uzor i velika prijateljica, uvijek volim reći da ću raditi kao Anne Ross dok god me ne iznesu s filmskog seta. No, nadam se manje, samo jedan film godišnje. Ne razmišljam o mirovini, mirovina je smrt i zato se treba sačuvati i ostati fit da možeš raditi do poznijih godina. Povremeno prati zbivanja u Hrvatskoj.
– Hrvatska je ipak centar Europe, Zagreb je svjetski grad i što se tiče kulture i umjetnosti. Međutim, poznato mi je sve što se događa, razgovaram o tome i sa svojom majkom koja je upućena u politička zbivanja i mislim da se stvari pozitivno razvijaju u Hrvatskoj. No čini se da će trebati još koja godina dok se u potpunosti ne stabiliziraju. Volim pogledati naše filmove i mislim da su sve bolji. Radila bih sa svakim tko ima dobar scenarij jer, osim na Grlićevu filmu i suradnje s Jasmilom Žbanić, nisam imala prilike više ni s kim ovdje raditi. Imamo odličnih šminkerica, moja je dobra prijateljica Ana Bulajić-Črček koja je zaista sjajna. Inače je kći Veljka Bulajića – kaže suradnica ponajboljih svjetskih režisera.
No, Ivana nije jedina u svijetu najboljih filmova i serija, imamo još predstavnika, poput Gorana Višnjića, snimatelja Igora Martinovića i Vanje Černjula, da nabrojimo tek neke. Ali, koliko je ovaj svijet mali, toliko je i velik.
– Nismo u kontaktu! Jednom na početku karijere, negdje pred kraj rata, kad sam upoznala Vanessu Redgrave, hodala sam Londonom i čula hrvatske pjesme negdje na Piccadillyju. Dopirale su iz jedne crkve, a unutra se odvijalo dobrotvorno druženje za Hrvatsku na kojem su bili Vanessa Redgrave i Rade Šerbedžija. Vanessu sam znala jer sam već radila s njom, a Šerbedžiju nisam uopće znala. Ima nas svugdje u svijetu, ali još nikoga od naših filmskih radnika nisam upoznala, no mali je to svijet, nadam se da hoću – kaže Ivana. I temeljitija pretraga na mreži svih mreža neće uroditi plodom. Ivanu Primorac nećete pronaći na društvenim mrežama ili drugim platformama.
– Nema me jer se ne volim hvaliti poznatim ljudima koji su dio mog života. Oni nemaju privatnog života, a ja da stavljam svoje fotografije na Instagram, to bi obično bili ljudi iz filma i čini mi se da bi izgledalo kao da se pravim važna. Volim ta prijateljstva držati u privatnosti. Danas neki od njih i sami objavljuju pojedinosti iz privatnog života, ali mislim da ću ja ostati pri svome. Moraš biti dobar u poslu, a ne temeljiti karijeru na društvu s poznatim ljudima i mislim da je taj zvjezdani status postao prevažan. I ti poznati samo su ljudi, a smeta mi što ne znamo dovoljno o, recimo, nekim znanstvenicima, što se o njima nedovoljno piše i govori. Htjela bih, posebice mladima, pokazati koliko je moj posao težak, ali i koliko ga volim te da je to prekrasan posao, no ponajprije to da ljudi i zvijezde s kojima radiš nisu ni važniji ni vredniji od tebe – zaključuje Ivana Primorac.