Trenutka kad je počela crtati, Josipa Henizelman danas se više uopće ne sjeća jer crta otkako zna za sebe. Potpore da pokaže svoju kreativnu stranu nije joj nikada manjkalo, sve vrijeme ju je imala u svojoj velikoj obitelji u Punitovcima, zatim u OŠ Josipa Kozarca u Josipovcu Punitovačkom koju je pohađala i čiji su đaci osvajali brojna priznanja i nagrade na izložbama grafike u Hrvatskoj i daleko izvan naših granica. Da se razvija na svome umjetničkom putu, Josipi Henizelman pomagala je, i pomaže joj, mala sredina.
Svuda pođi, kući dođi
Nakon osnovne upisala je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku, za grafičkog dizajnera, a sada je na diplomskom studiju slikarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Dvadeset pet joj je godina i trenutačno se bavi pisanjem diplomskog rada. Iza nje je nekoliko izložaba, rektorova nagrada, nagrade za kratki film “Mjesta koja ne postoje” u kojem je snimala svoje stare fotografije i nostalgičnim filmom o djetinjstvu ih oživjela... Josipa kaže da voli stvarati kroz igru, kombinira slikarstvo, grafiku, fotografiju i film, a svoj pristup umjetničkom stvaralaštvu opisuje kao neklasičan. Inspiraciju za svoje radove crpi iz Punitovaca, iz sretnog djetinjstva i prirode koja je veže uz selo u kojem je odrasla.
- U Osijeku sam provela velik dio života, sviđa mi se ondje, poprilično je studentski grad, živne kad dođu studenti. Ali, kad bih morala birati između grada i sela, ipak bih odabrala selo. A moji su Punitovci selo koje ima dušu. Umjesto alarma, tu me budi cvrkut ptica, ujutro kad otvorim prozor najprije vidim šumu. Volim prirodu i moji se radovi tiču prirode. Primjećujem da dosta mladih slično razmišlja i seli se izvan grada - govori Josipa dok šećemo oko jezera na kraju sela o kojem se brine Udruga ribiča Linjak. - Često dođem ovamo i promatram.
Kao klinci smo se tu kupali, a kad bi na crkvi odzvonilo osam navečer i pao bi mrak, vraćali smo se kući. Igrala sam kao mala i nogomet, a kod jezera i danas promatramo zvijezde. Prije sam pisala i poeziju, sad je više čitam nego što pišem - usred ptičjeg pjeva i kreketa žaba odzvanjaju Josipine riječi. Emotivnu povezanost sa svojim krajem Josipa će nastojati prenijeti i u 60 sekundi filma koji snima za Moja.hr. Učinit će to kao što i inače stvara – neopterećeno, kroz igru, najbolje što može s onim što ima. - Mnogi kažu da ovdje nema budućnosti. Kako? Pa tu su obitelj, prijatelji, djetinjstvo...
Bila sam na Erasmusu, zbog izložbi dosta putujem, preko filma upoznala sam kolegu s kojim vodim radionice za djecu. Upoznajem nova i zanimljiva mjesta, ali na kraju uvijek vrijedi ona: Svuda pođi, kući dođi - otklanja Josipa mogućnost da će biti među brojnim Slavoncima koji su otišli iz Hrvatske.
Sreća se ne kupuje
- Meni se sviđa naš način života, Osijek mi je kao grad za sada sasvim dovoljan. Voljela bih imati obrt za fotografiranje, predavati likovni, imati izložbe... U rujnu imam obranu diplomskog rada pa ću vidjeti. Predispozicije postoje, no rad je jako bitan, bez rada čovjek stoji u mjestu. Odlaze ljudi iz Hrvatske trbuhom za kruhom, ali se i vraćaju. Ne možete kupiti sreću i bogatstvo - dodaje Josipa dok sjedamo za veliki drveni stol uz jezero. Govori nam kako se s videom i filmom prvi put susrela tek na fakultetu, kod profesora Vjerana Hrpke koji joj je predavao fotografiju i videosnimanje, a sad joj je mentor na diplomskom. Fotografirati je voljela i prije, no fotografijom, i to analognom, počela se intenzivno baviti na studiju. Prvi digitalni fotoaparat kupila joj je baka s kojom živi u istom kućanstvu.
Na studiju novostečene afinitete iskazuje alternativnim fotografskim tehnikama, poput cijanotipije koja nastaje pomoću UV svjetla i uvijek daje plavu boju, fotografske tehnike Van Dyke koja daje smeđu boju te filmovima. Uz već spomenuti, nagradama ovjenčani kratki film “Mjesta koja ne postoje”, posebno joj je drag i film “Nas osam, dva psa i mačka”, inspiriran događajima u njezinoj obitelji, dok ih je još bilo osmero, prije djedova odlaska... Josipa ima dvije sestre i brata, no na umjetničku je stranu otišla samo ona: - Kažu da je moj pradjed bio umjetnik, tata ima potencijala - govori 25-godišnjakinja iz Punitovaca, sela nedaleko od Đakova u kojem je Josipi najljepše na svijetu.