Na umaškom ATP-u, nakon završetka mečeva, tisuće ljudi imale su samo jedan cilj – zabavu. A to, dakako, podrazumijeva i flertovanje. Dobro ukopane na glavnom šanku, poput staraca iz Muppet showa, promatramo i komentiramo akciju oko sebe.
Muppeti umiru od smijeha
Djevojke, više gole nego odjevene, imaju otprilike isti modus operandi – naručuju koktel i cuclaju ga dok se led u čaši ne otopi. Gledaju uokolo ne bi li im nešto zapelo za oko, ali uglavnom špilaju dame. Ne prilaze momcima, nego čekaju da budu osvojene. A golobradi mladići koji su tek prekoračili prag punoljetnosti, nas su, nijeme promatračice, nasmijali do suza. Bilo je tu i nekih originalnih pokušaja, ali većina ih spada u kategoriju “vjerovali ili ne”. Lovac broj jedan prilazi dvjema djevojkama koje se silno dosađuju, češće gledaju u pod negoli jedna u drugu. Mladac se nalakćuje i ispaljuje plavuši do sebe: “Volio bih da sam limun u tvoj čaši”. Mi, Muppeti, dva metra dalje umiremo od smijeha i pokapamo klincu ulet, ali djevojka mu se nasmije, pristane s njim popiti piće i poslije odlaze u mrak. U čudu se gledamo, zar to pali?! Drugi lovac odlučio je igrati na tehnologiju pa je djevojci koja je nervozno prebirala po mobitelu ponudio pomoć. Uskoro joj je poslao zahtjev za prijateljstvo na fejsu, a za deset minuta nestali su nam iz vidokruga. Mi trljamo oči i optužujemo konobara da nam je stavio halucinogena sredstva u piće jer ovo nije moguće, da cure padaju na ovako glupu spiku? Nekada, kada još nisu carevali bučni tehno ritmovi, SMS-ovi i Facebook, pokupiti curu bila je umjetnost. Što se prije dvadesetak godina događalo za vrućih ljetnih noći na jadranskim terasama, šetnicama i plažama, mnoge furešte, ali i domaće turistkinje, i dan danas čuvaju kao dragu uspomenu.
Najluđe akcije na plaži
Pristup je bio vrlo ozbiljan, pripreme su počinjale još u mrtvoj sezoni. U pustim zimskim mjesecima mlađi su od starijih i iskusnijih poput spužvi upijali kako osvojiti Njemicu ili Engleskinju, što vole Šveđanke, kakve su Čehinje, Talijanke, koji je najbolji ulet domaćima..., a obuka je ponekad obuhvaćala i tečaj plesa, njemačkog ili engleskog. Nisu svi jadranski Casanove, dakako, bili ni jednako dobro pripremljeni, niti jednako uspješni. Ali, tko mari. Uz cvrčke i šum valova prolazili su i klišeji, a manjak mašte i stila uvijek se mogao zataškati kao – jezična prepreka. Glas o jadranskim galebovima i “galebarenju” širio se najpouzdanijim putem, usmenom predajom iz prve ruke.
– Danas je sve drukčije. Nekad smo živjeli za ljeto. Ono je donosilo dodir sa svijetom, nova poznanstva pa i ljubavi. Kontakte se lako uspostavljalo, a mnoge su strankinje postale i hrvatske snahe. Danas, gledam, ne razgovaraju ni oni koji sjede za istim stolom. Svatko je na svom mobitelu, tabletu... – nostalgičan je Marko Luketina, ugledni hotelijer s Makarske rivijere.
Njegov sugrađanin podrijetlom, književnik Ivica Mijačika i autor “Najljepše galebove pjesme” iz knjige humoreski “Jesi li se poznavao”, slaže se da užurbanost i tehnologija, riječju današnja svakodnevica, ubrzano gaze romantične nijanse muško-ženskih odnosa.
– Ima, naravno, i danas galebarenja, ali nekada je, čini mi se, ono bilo puno poetičnije. Odrastao sam uz to. Sjećam se vremena kad su momci već u luci ili na autobusnom kolodvoru dočekivali grupe gostiju i kretali u akciju, ponudili bi se da ponesu kofer. Posebnu čar imala su osvajanja na plaži. I po dva, tri sata bi se strpljivo, diskretno snimao teren, je li dama sama ili joj je muž, možda, u moru, koliko je preplanula i je li već “zauzeta”, koje je govorno područje... – prisjeća se okruženja u kojem je rastao Mijačika.