Jesu li ljepše Splićanke ili gošće iz Brazila i Venezuele?

Sjeo sam sa Splićanima na rivu, na štekat. Bistre se teme, veseli su, Hajduk je opet počeo pobjeđivati, dočekuju me raširenih ruku. Nema antagonizma, idealno.

– Hoćeš čuti legendarni štos, baš tu s rive?

– Apsolutno, zato sam tu.

– Pajdo, kako su zvali jednog redikula, bježao je od policajca. Kad ga je počeo stizati, naš Pajdo na rivi skoči u more. "Ajde izlazi van!", prijetio mu je s obale policajac, a Pajdo mu odgovori: "Prošeći, ne možeš mi ništa. Sad sam u nadležnosti Lučke kapetanije" – smiju se.

Pričaju mi i za drugu splitsku legendu, čovjeka kojeg cijeli grad zna pod nadimkom Žila.

– Žila ti je bio čistač ribe na peškariji, a u gradu se u tri navrata pričalo da je umro. Srećom, još je živ, baš smo ga sreli neki dan, ali u većini kafića više mu ne žele točiti alkohol.

– Zašto ne? Zar ne plaća?

– Ma plaća, nego se boje da ne umre pa mu zato ne daju. Svi ga jako volimo, legenda je, sitan, s velikom bradom... Najčešće sjedi u "Tri volta".

Na Peristilu je legenda i splitski Djed Mraz, s pravom gustom bijelom bradom, koji šeta gradom obučen u ljetne crvene hlače i crvenu majicu. Nitko mu ne zna pravo ime, ali ga svi znaju kao atrakciju. Turisti su oduševljeni...

Na rivi se muško društvo okreće za strankinjama.

– Dečki, pa zar Splićanke nisu najljepše? – pitam ih.

– Južnoamerikanke, iz Brazila, Argentine, Kolumbije i Venezuele, one su nam favoritkinje – kažu.

– Ljepše i od Splićanki?! – tjeram ih u kut.

– Hajde, da budemo korektni, u egalu su.

>>Nismo mi za klubove, više volimo otići nekomu kući na dobar roštilj

>>Turisti? Dat ćemo im sve, ali brzo nas umore. Volimo svoj komod...